...kada ste u dnevniku napisali jedno, a radili nešto potpuno drugo...

O RATU NI RIJEČI, NI SLOVA...

petak, 11. oktobar 2019.
O RATU NI RIJEČI, NI SLOVA...

Znate one časove kada vam pobjegne čas. Pobjegne kao zec ili plašljiva srna. Kao da vam nešto podapne, pa vi ne znate šta vam se dogodilo. Odvela vas djeca negdje, negdje gdje niste ni sanjali da ćete sa njima doći. Negdje gdje niste ni vjerovali da vas baš oni mogu odvesti. Znate ono kada ste u dnevniku napisali jedno, a radili nešto potpuno drugo. Priznajte, svi imamo takve časove. Na neke smo ponosni, na neke manje, na neke nikako. Ali naučimo svi iz takvih lutanja, i djeca i mi. Moram sa vama da podijelim jedno takvo „lutanje“.

Bio je čas lektire i radili smo zbirku priča u kojoj pisac priča priče iz svog djetinjstva.

Djetinjstvo, ta neiscrpna tema, taj bunar ideja, ta vječita inspiracija za pisanje. Na samom početku časa smo pričali o djetinjstvu, njihovom, piščevom i onda dođosmo i do mene. Htjeli su da znaju kakvo je bilo moje djetinjstvo. Razumljivo pitanje, ali pitanje od kojeg sam bježala kao onaj zec i plašljiva srna skupa.

 Ja sam pokušavala da izbjegnem, promijenim temu, da kažem da sada moramo pričati o glavnom liku. Ali ti uporni pogledi, molbe, horske molitve da samo kažem nešto o svom djetinjstvu su me paralizovali. A onda rečenica jedne djevojčice koja me jako podsjeća na mene, malu Selmu.

„Ali, nastavnice, pa i Vi ste nekada imali dvanaest godina kao mi, pa dajte, recite nam kako je to izgledalo!“

U tom trenutku se zaledilo sve oko mene, zaledio se trenutak, zaledio se pogled, ruke su zadrhtale i ja sam počela da pričam svoju priču. Zapravo, to nisam bila ja, to je bila Selma od jedanaest godina. Nikada takvu tišinu nisam čula, dok sam govorila. Toliko je bilo tiho da sam čula vlastite otkucaje srca i svoje disanje. A riječi su navirale i izlazile, kao da je potekla bujica koju niko ne može zaustaviti.

Jedanaest mi je godina. Dobila sam, prvi, jedini, moj, nov bicikl. Vozim ga ulicom. Čujem roditelje kako razgovaraju sa komšijama i kako moramo svi ući u kuće. Ja sam presretna, ali svi su oko mene tužni, zabrinuti. Spominju neku riječ koju ne volim, o kojoj znam sa filmova i lektira. RAT.

Bruji mi u ušima. Ne uzbuđujem se puno, mislim da se to ne može dogoditi. Pa tek sam dobila bicikl. Onda detonacije, tada nisam znala da se to tako zove. Netaknuta baklava i čupavci na našem stolu, čupavci koji su mami prvi put uspjeli. Bježimo, ostavljamo kuću, a Bajram je. Idemo kod amidže. Ja mislim na Bajram, moji roditelji ne misle tako. Idemo nekim ulicama kojim nikada nismo išli kod njih. I onda jedna rupa u sjećanju. Sjedimo u haustoru, na prozorima su vreće. Nemamo baš puno hrane, svi su zabrinuti. Mi djeca šutimo, ne svađamo se, gledamo u njihova lica i kao da čekamo da će nam reći da je sve igra. Zavijaju sirene, prolijeću ratni avioni, pucaju vazdušni zidovi iznad naših glava, lome se prozori od detonacija. Očevi odlaze i nema ih. I tako danima. Ne izlazimo, znamo da je rat, da padaju granate, da puca snajper, da nemamo vode, da hrane isto nemamo, da ne znamo ni gdje su nam očevi. Slušamo radio i vijesti svako pola sata. Ne igramo se, samo slušamo vijesti. Navečer, ako ima struje gledamo dnevnik i sad vidimo rat uživo, gledamo stravične snimke. Već mjesec dana ga samo slušamo. Sada ga i vidimo. I onda nakon par mjeseci vraćamo se svojoj kući. Na stolu nas čekaju čupavci i baklava, prašnjavi. Fali nam pola kuhinje, nedostaje pola krova, nemamo vode, struje, nemamo hrane. Mama plače dok gleda čupavce. Ja joj kažem da će napraviti još bolje, da će ovo brzo proći, da je to samo neka glupost, nesporazum kao kada se mi posvađamo sa onima iz Piruše pa se brzo pomirimo. Nisam je utješila, plače još više.

Prenosimo neke stvari u podrum. Kažu nam da ćemo tu sada živjeti. Mi i još neki ljudi koje nikada nisam vidjela, kuća im je skroz srušena, nemaju gdje da se vrate. Naš podrum je dovoljno velik za sve nas. I onda dolaze dani koji se mjere brojem granata koje su pale, danima kada će možda doći struja, danima kada se očevi vraćaju sa linije, danima kojima smo plakali zbog nečijih očeva koji se nikada nisu vratili sa linije, hljebu koji smo jeli kao da jedemo najljepši kolač, danima kada nismo imali hljeba, ali smo se radovali da je sutra dan kada će nam podijeliti humanitarnu pomoć.

Majke će nam tada skuhati nešto lijepo, možda će biti i neki kolač, ili lažni eurokrem, lažna argeta ili možda pita od riže koja liči na sirnicu. Radovali smo se kada je padala kiša, skupljali bismo kišnicu i majke bi nas tada kupale. Mirisali smo na sarajevske krovove posute barutom, ali smo bili čisti, uredni i gladni. Išli smo u podrume u školu, nosili po ceker drva da možemo da naložimo i da se ugrijemo dok nam nastavnici objašnjavaju razlomke i pričaju o Južnoj Americi. Zaljubljujemo se, odljubljujemo se. Čitamo knjige uz kandilo i bježimo od detonacija, rata, gladi i smrti. A onda jedan dan ne mogu da pomjerim prste na rukama i nogama. Ukočeni, bolni, crveni, rane po njima. Konzilij od jedne doktorice i dvije medicinske sestre u podrumu daju dijagnozu – promrzline.

Ja ne znam šta je to, ali obzirom da mama plače, nije dobro. Liječe me nekim rukavicama od vune, nekim kremama, daju grozne prognoze. Ali ja se ne uzbuđujem. Amina je ostala bez babe, pa šta ako ostanem bez prstiju, nije strašno.

Na Pivari smo, sipamo vodu. Babo je na liniji više od dvije sedmice, brat je mali. Mama ima samo mene da joj pomognem. Jedan vojnik prolazi i gleda moje ruke i prste koje već odavno ne osjetim, ali se pravim da me slušaju. Prilazi mi i govori da se moram liječiti. Mama plače. Znamo i mi, ali kako, čime. Ljudi, djeca ginu svaki dan. Sretniji ostaju bez nogu. Kaže mi da će mi donijeti kremu iz štaba. Vraća se za pet minuta sa kutijom neke kreme kojoj i danas miris pamtim. Ta krema mi je spasila prste. Ali i dan-danas žalim što ga nisam pitala kako se zove. Da znam kome da zahvalim.

Poslije smo bježali između granata da se igramo, sklanjali u podrume kada zapuca i izlazili iz njih čim prestane. Rasli smo bez igračaka, uz zvuk granata i snajpera umjesto uz muziku, jeli smo ako smo šta imali, nismo birali. Čekali trešnje, jabuke, kruške. Dijelili ih pošteno, po broju članova u porodici. Oblačili smo šta smo imali, mirisali na kišnicu, prali veš na Topliku, išli u školu kada nije pucalo. I čekali da prestane, i čekali, i čekali. I dočekali smo. Prestalo je. Neki su izgubili kuće, neki očeve, neki majke, neki i očeve i majke, neki najbolje prijatelje, ali svi smo izgubili djetinjstvo.

Onda je sve prestalo. Nekako nestvarno, lažno i naglo uz veliko nepovjerenje da je stvarno kraj. Našla sam bicikl, onaj moj, novi, prvi, jedini. I ništa nisam osjetila. Nekako pomislim da mi nikada i nije pripadao. Nikada ne zaplačem za njim, ali zaplačem za čupavcima koje je mama napravila za taj Bajram i prvi put su joj uspjeli, a mi nismo stigli da ih probamo i da ih pohvalimo. Sa njima je u prašini ostalo moje djetinjstvo, ako se to djetinjstvom može zvati.

MUK koji je trajao dugo, glave na klupama i suzne oči. A onda, zvono, graja na hodnicima. Mi se gledamo. Ja plačem, oni plaču. Tada mi je pobjegao čas, čas lektire, čas koji sam upisala u dnevnik, a nisam realizirala. Pobjeglo je i moje djetinjstvo, tu pred tim dječijim očima. Izašli su pokunjeni, ucviljeni, tužni... Tehnički gledano, propao čas, ali to je bio čas lektire na koji sam bila najponosnija. Zimi kada me vide bez rukavica naruže me. Često mi donesu čupavce koje prave njihove mame, da probam uz kafu i da mi zamirišu na djetinjstvo. I znate, šta mi kažu?

„Ovakve bismo lektire i priče čitali, ali ih niko ne piše, sad znamo i zašto.“

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci