KO NAM TO BROJI RASPUSTE???

petak, 14. decembar 2018.

Mi brišemo suze, tješimo, mirimo, zaljubljujemo, odljubljujemo, učimo i naučimo. Mi to sve radimo u jednom danu. Mi nemamo mandate, naš mandat je doživotni.

KO NAM TO BROJI RASPUSTE???

Zvono i sat su mjerne jedinice života ako radite u školi. Ukoliko imate sreće da izbjegnete sarajevsku jutarnju gužvu, možda i popijete kafu sa kolegicama i kolegama prije zvona, ako ne onda se radujete velikom odmoru na kojem svi pričate u isto vrijeme, jedete, pijete kafu ili čaj i opet gledate na sat i čekate zvono koje će prekinuti, naizgled, nekulturnu pauzu. Svi pričaju u isto vrijeme, pri tome još punih usta i piju kafu na velikom odmoru koji je sve osim velik. Nismo nekulturni, nego smo programirani da za nešto manje od petnaest minuta ispričamo sve što imamo, pojedemo što imamo i ostavimo čitave dvije minute za kafu, da oćeifimo kao ljudi. Mi ne izlazimo vani na pauzu, osim ako nismo dežurni, tada nemamo vremena za kafu i čaj i samo tada nam se taj odmor čini velikim.

I sada će se, sigurno, javiti oni koji kažu da nam je taj odmor taman jer mi radimo malo.

Da!!!

Ima neka mjerna jedinica u satima koja određuje radnika, pravog radnika i onoga koji radi u školi. To su kao neki poluradnici. Mi smo neki beneficirani paraziti na budžetu i teret ovoj državi. Da mi, prosvjetni radnici. Mi koji dok smo na poslu zaboravimo svoju rođenu djecu koju smo ostavili u vrtićima i drugim školama. Zašto? Zato jer nas u učionici čeka dvadeset pet malih pametnih glavica (ako ste učiteljica/učitelj) kojima ste vi centar svijeta i četiri, pet ili šest puta toliko, ukoliko ste nastavnik kojima niste centar svijeta, ali ste u tom trenutku jedina osoba kojoj mogu reći svoje najveće probleme.

On se zaljubio, a ona ga ne voli jer je zaljubljena u njegovog najboljeg druga. Sada se posvađao sa svojim najboljim drugom i osjeća se grozno. Voli i mrzi u isto vrijeme i ne zna kako da to prevaziđe. Znam da će se mnogi nasmijati i reći da ovo nisu problemi od državnog značaja ili operacija na otvorenom srcu, ali ovo srce krvari, a vi ako ga ne saslušate i ne pomognete mu da zaliječi svoje rane, ako mu se nasmijete ili ismijete njegov ogromni problem, gurnuli ste ga još dublje u njegovu agoniju iz koje može da se rodi sve. Vi, koji radite više od nas to zovete stručno ‒ vršnjačko nasilje.

Nema zadaću, mama joj je bolesna, kosa joj otpada... Da li će joj opet narasti ona njena divna kosa? Pokušavate da ne plačete, grlite djevojčicu kojoj se svijet ruši, a ona toga još nije svjesna, i hvala Bogu da je tako. Tješite je najglupljim riječima, ali je tješite. Kažete da će to sve proći, iako znate da govorite velike laži. Lažete dijete, ali ta laž je jedino što joj sada treba. Ona vam kaže da će ošišati svoju kosu da mama opet ima svoju, vidjela je da to može. Pred vama tada stoji najveći heroj na svijetu, a vi samo možete biti sretni što se vama obratio.

Tata mu je otišao i odveo brata. On i mama su sada sami. Mama je stalno tužna i on ne zna kako da je utješi. Ne može da uči, nedostaje mu brat, na tatu je ljut jer je mamu udario. Drago mu je što je otišao, ali mu nedostaje brat. Onda počnete pričati priče u koje ni vi ne vjerujete, ali pričate da samo jednom dječaku skrenete misli sa drame kroz koju prolazi. Pričate nešto što on želi čuti iako niste sigurni da će se to ikada dogoditi, ali pričate. To je najmanje što znate, pustite ga da plače na velikom odmoru kada svi izađu vani, da ostane sam da se isplače, jer pred mamom ne može, neće da se ona još više brine.

Nana je dedi rekla da nema više para, da su penziju potrošili i da nemaju više para za lijekove.

Zašto se neki lijekovi moraju plaćati, a neki ne? Zašto dede i nane moraju pored malih penzija da plaćaju račune koji su veliki? Ja kada se zaposlim ja ću njima to sve plaćati. Suze vam krenu, ali ih zadržite i kažete da ste ponosni na njega i da će dedo i nana biti najponosniji i najsretniji dedo i nana, iako znate da to možda neće ni dočekati.

Mama je jutros otišla u bolnicu da rodi sestru. Možemo li da smišljamo njeno ime, svi? Čekali smo je 10 godina. Onda se sjetite koliko se još tu sestara i braće trebalo roditi, ali nije. I svake suze kada je mama bila u bolnici, a njoj nisu govorili zašto je tamo. Samo vi dobro znate. I onda znate da je ovo najveća svečanost u životu jedne djevojčice. I birate onda najljepša imena i smišljate kako će izgledati, kakve će joj oči biti i zaključujete da će imati najbolju sestru na svijetu.

A onda:

On je pogodio grudvom u nove čizmice. Čitaj – on se zaljubio u nju.

Ona nije uradila zadaću jer se zaljubila i puno pati. Čitaj ‒ sveti se plavušanu iz zadnje klupe.

On plače što mu se svi smiju jer još ne zna zavezati pertle. Čitaj ‒ neće da nauči vezati pertle jer tako privlači pažnju na sebe.

Svi su zabrinuti jer je sutra kontrolni iz matematike, a oni ne znaju ništa. Čitaj ‒ nisu ništa vježbali pa sad ne znaju šta će.

Imate lekcije koje nisu niti u jednom nastavnom planu i programu. Lekcije koje morate objasniti, a ni sami ne znate kako, za njih niste napisali pripremu niti ih ima u udžbeniku, niste učili na fakultetu šta sa slomljenim srcem, šta sa svijetom koji se ruši, kako to predavati? Kako se zove taj predmet? Kako se zove taj stručnjak?

Taj stručnjak se zove PROSVJETNI RADNIK, sve velikim slovom. I nemojte nam više govoriti da radimo malo. Mi brišemo suze, tješimo, mirimo, zaljubljujemo, odljubljujemo, učimo i naučimo. Mi to sve radimo u jednom danu. Mi nemamo mandate, naš mandat je doživotni. Jer i kada odemo u penziju nas zovu učiteljice/učitelju, nastavniče/nastavnice, profesorice/profesore. I ne brojite nam više koliko radimo i koliko raspusta imamo. Jer mi do deset sati ujutro sagradimo nove svjetove, obrišemo suze, mami vratimo osmijeh na lice... do tada vi još niste ni popili svoju prvu jutarnju kafu.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci