Ima li obrazovanja nakon PISE?

Nakon prvobitnog razočarenja kada su objavljeni rezultati Pisa testiranja i nekog groznog osjećaja krivice koju sam imala, jer sam neko ko radi sa djecom, samim tim direktno se smatram odgovornom, kako za njihove uspjehe, tako jednako i za njihove nauspjehe. 

Povela sam se onom dobrom starom: „Neka prenoći.“ 

I kada je prenoćilo bilo je jednako razočarenje, jer ovaj problem nije ni nastao preko noći.

Znam da će mnoge moje kolege reći da to nije naša krivica, da je kompletan sistem obrazovanja „bolestan pacijent“, da se to sve znalo i bez ovog testiranja, ali da sada imamo i dijagnozu na papiru. Dijagnozu strašnu na prvo, drugo i svako sljedeće čitanje.

Djeca su nam funkcionalno nepismena. 

U prevodu funkcionalo znači da ono što se nauči zna se praktično primijeniti, a nepismenost je nepismenost kako god da okrenemo. Ona ne treba dodatno pojašnjenje.

Zemlja smo koja je u tranziciji preko dvadeset godina. Vadimo se na tu tranziciju, tražimo opravdanje u njoj za svaki neuspjeh, za svaku glupost koja nam se dešava, za propadanje fabrika ...

Ali, dokle ćemo se više vaditi na tranziciju dok nam propada ono što je najvrednije što ova zemlja ima, a to su mladi. 

I sada, u ovom pretis loncu, u kojem se nalaze sve strane koje su uključene u obrazovanje, ne zna se ko više pišti.

Nezadovoljni prosvjetni radnici koji od rata hodaju po kojekakvim edukacijama, od kojih većina nikada nije našla primjenu u nastavi, pilotiraju u raznim pilot projektima, pišu što nikada ni pomislili nisu da bi trebali da pišu. Administracija je „sjela za vrat“ svakom kreativnom, inovativnom, modernom nastavniku i pretvorila ga u pisara i još stalno „puše“ za vrat. Pripreme, zapisnici, tabele, teke sekcija, aktiva, izvještaji, planovi, programi ovakvi i onakvi. Nastavnici slabo plaćeni, opterećeni administracijom i potrebnom i nepotrebnom, izmišljaju nastavna sredstva, kupuju od svoje plate. Tegle od kuće sve što mogu u školi iskoristiti. U većini škola u našoj zemlji vrhunac tehnologije je projektor, i to ne u svakoj učionici. 

Pište učenici koji sjede devet godina u osnovnim školama, pište što im je preko glave kojekakvih testova, novih lekcija koje se smjenjuju kao na pokretnoj traci, lekcija koje se gomilaju i koje nikada ne dođu na red da budu ponovljene, detaljno objašnjene, analizirane na više časova. Kritičko mišljenje nije dobrodošlo. Sjedi i uči i to ti je posao. Nerviraju ih staromodni nastavnici, nastavnici koji ne znaju kako da barataju i sa ono malo tehnologije koje imaju u kabinetima, nastavnici koji su nervozni i ljuti što imaju papirologije preko glave i koji još trebaju ispraviti stotinu zadaćnica, slovom i brojem. 

Pište roditelji kojima je više preko glave ovakvog obrazovnog Nesistema, jer ovo odavno ne liči na sistem. Više ne znaju na koju stranu da stanu, na stranu svoje djece ili nastavnika. Djeca nemaju motivaciju da uče, eskiviraju sve testove koje mogu, roditelji opravdavaju izostanke iz škole i tako se u pretis loncu zakuhava do te mjere da samo što sve nije eksplodiralo.

I „eksplodirali“ su rezultati. Neko je za detonaciju bio spreman, neko se nije baš nadao ovakvom bumu, ali nikom nije jednostavno. I sada će mnogi reći ali taj test JE TOLIKO TEŽAK DA GA NI ODRASLI NE ZNAJU RIJEŠITI! 

Jeste sigurno drugačiji od svih testova sa kojima su se naša djeca susretala... ali kako druga djeca do one zelene linije i ispod nje znaše pročitati i riješiti zadatke? Pitam se!

Znam sada i da će mnogi reći da se mi sa njima ne možemo porediti jer su oni napredniji od nas, ali ne lažimo više ni sebe ni sve oko sebe. Svake godine imamo poražavajuće rezultate eksterne mature. I ništa nismo poduzeli. 

Nadam se da ćemo nakon ovoga povući neke poteze koji će konačno biti ispravni. Nakon svake eksplozije na zgarištu se prvo dobro raščisti i krene iznova.

Ja neću završiti citatima koje ovih dana čitamo o obrazovanju, jer nije vrijeme za citate, vrijeme je za konkretna DJELA.