Siromaštvo je stanje duha

POSEBNA DJECA

petak, 24. januar 2020.

Dolaze u školu na vrijeme i nikada ne kasne. Nose topli osmijeh i pozdrave svakoga jednako i spremačicu i direktora. Pozdrave svakog prijatelja i velikog i malog.

POSEBNA DJECA

Postoje djeca koju ni nakon mnogo godina nećete zaboraviti. Nisu to djeca koja su najbolja ili najlošija. To su djeca koja vas svojim životom „natjeraju“ da ih se sjećate dok i vaš život traje. I vrlo često i odrasle ljude uče šta je život.

Dolaze u školu na vrijeme i nikada ne kasne. Nose topli osmijeh i pozdrave svakoga jednako i spremačicu i direktora. Pozdrave svakog prijatelja i velikog i malog. Nikada nisu nenaspavani. Sjedaju na svoju hladnu, drvenu stolicu i ne nalaze joj stotinu mana koje joj druga djeca nalaze. Lijepo im je u školi. Toplo im je u školi, čisto im je u školi i nemaju nikakvu zamjerku. Nastavnici su im dragi. Ne pričaju na časovima. Love svaku vašu riječ, upijaju sve što kažete. Uče koliko mogu i trude se. Nikada vam neće reći da su zaboravili zadaću, da nisu stigli nešto završiti, da im nije bilo jasno. Nikada se ne žale na puno obaveza. Rade i uče bez pogovora. Njihove sveske su uredne i brižno čuvane. U njima je zapisano sve što ste ikada izgovorili i napisali na tabli. Oni sve mogu da stignu i na ćirilici i na latinici. Oni u školu ne dolaze bez pernice i knjiga. Možda nemaju najljepše olovke i najljepše pernice, možda uopće nemaju pernicu, ali imaju uvijek zašiljenu olovku, poput udice spremnu da uhvati svako slovo.

 I da, ta djeca nemaju problema s rukopisom. Oni vezu kada pišu i nikada se ne žale što moraju toliko da pišu.

Nije im problem da pokupe tuđi papirić ispod tuđe klupe, iako oni to nikada nisu uradili. Nije im problem da vam dohvate olovku kad vam se skotrlja sa stola. Oni vas prvi pitaju da li ste ozdravili kada se vratite s bolovanja. Oni prvi primijete vašu brigu na licu iako vi i ne znate da je tu. Ponude vam komadić svoje čokolade kada krenu na odmor, sve da im je posljednje parče. Spakuju se tiho, vrate svoje stolice u klupu i pozdrave vas, a da vam pri tome ne okreću leđa.

Oni nemaju baš prikladne jakne za zimu, ni čizme nisu najtoplije ni najmodernije ali oni im se dive. Njihove su i njima najbolje koje imaju. Oni svoju užinu dijele na odmoru iako možda neće imati ni ručka ni večere taj dan. Oni nose isti ruksak svake godine. Oni čitaju lektire iako im je struja odavno isključena i uvijek su uredni i čisti iako vodu uzimaju od komšija.

Znate li da postoje takva djeca?

Koja su više gladna nego sita. Koja kašlju da prikriju crijeva koja glasno krče. Koja svaki dan dolaze u školu da se ugriju. Koja se nikada ne svađaju s drugom djecom. Koja su sretna što imaju priliku da uče. Koja ne igraju igrice na telefonu jer nemaju telefona. Koja se ne oblače po posljednjoj modi nego oblače ono što imaju. To su djeca koja ne nose novac u školu da kupe sebi užinu. Djeca koja samo kada su jako bolesna ne dolaze u školu i kada ozdrave vrate se sa svakom lekcijom naučenom i napisanom. Ne traže izgovore, ne traže poštede, sve mogu da stignu i ne očekuju nikakve ustupke. Oni ne bježe sa časova. Oni nikada ne kažu da su umorni i nikada se ne žale.

Postoje takva djeca u 21. stoljeću. Djeca koja se bore sa svojim porodicama da prežive dan za danom. Njima nisu preopširni Nastavni planovi i programi, njima je sve taman. Ne žale se na broj testova, njihovi roditelji vas nikada neće tražiti zbog njihovih ocjena, nikada neće tražiti bod (čitaj minimalno tri) na kraju školske godine. Ima takve djece čije su sudbine takve i koja nam svakog dana ulaze u učionice, u život, u srce i nikada ne izađu iz njega. Ima takve djece koja se ne čuju i ništa ne traže. Djece zahvalne za sve što ste ih naučili. E takva djeca postaju najbolji ljudi. I ne, oni nisu siromašni. Oni su samo bez novca, to je trenutno stanje. Siromaštvo je stanje duha, koje danas najčešće srećemo kod odraslih ljudi i to onih koji imaju najviše.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci