NA DAN MATERNJEG JEZIKA

Kojim jezikom govorim?

Svojim jezikom, maternjim jezikom, jezikom koji sam naučila prije svog neformalnog obrazovanja. Onda ga zavoljela kroz svoje formalno obrazovanje i postala profesor maternjeg jezika. 

Moj pravac je bio vrlo jednostavan, možda i malo dosadan. 

Volim svoj jezik, studiram svoj jezik i predajem svoj jezik. To je moja ljubav i ne očekujem da svaki moj učenik voli svoj jezik toliko da ga studira i onda druge podučava, ali učim svoje učenike da cijene jezik kojim govore, čitaju i pišu. Da ga uvažavaju i čuvaju svojim znanjem.

Prije nekoliko godina jedan buntovni učenik me pitao što će njima ikako moj predmet.

Oni taj jezik govore, razumiju, čitaju, pišu i zar to nije sasvim dovoljno. 

Iako takvu provokaciju nisam shvatila lično, bila sam i ljuta i povrijeđena što jedno dijete misli da mu maternji jezik nije potreban. 

Nisam mu pokazala svoju ljutnju, nego sam obećala da ću ga uvjeriti u važnost svog predmeta i njegovog maternjeg jezika. 

Sačekala sam nekoliko dana i započela sa taktikom ubjeđivanja.

Radili smo priču u kojoj se dječak zastidio majke, dobro poznata priča. 

Isti taj buntovnik je osudio dječaka koji se zastidio svoje majke. Pitala sam ga da li bi se on zastidio jezika i porijekla svoje majke?

Rekao je da nikada ne smijemo da se stidimo svoje majke.

Naredne sedmice došli su da se žale kako trebaju napisati referat iz historije i da nisu sigurni kako se to radi ispravno, buntovni učenik je najviše molio da im pomognem. Naravno da sam im objasnila kako se piše referat, ne samo iz historije nego iz bilo kojeg predmeta.

Pravio je pano iz geografije i došao da provjeri sa mnom da li je dobro napisao geografske pojmove jer bi ga bilo sramota da je nešto napisao malim slovom što ide velikim.

Plačući je došao da mi kaže da je dobio jedan iz biologije jer nastavnica nije mogla da pročita njegov rukopis, a on je sve tačno odgovorio, pa zatim da mu pomognem kako da čita sa razumijevanjem jer mu se sve lekcije pomiješaju.

Zajedno smo pisali molbu za sportsku stipendiju. Jer mu je to bilo jako bitno. 

Tražio je da mu objasnim infinitiv prije nego smo ga učili jer mu je trabao da razumije infinitiv u njemačkom jeziku. 

A onda se zaljubio i nije znao kako da napiše pjesmu, ljubavnu pjesmu djevojčici iz drugog odjeljenja.

Predložila sam mu da možda ode do nastavnice historije, ili nastavnika geografije ili biologije ili možda je bolje da se obrati za pomoć molbom nekom udruženju zaljubljenih. Gledao me zbunjeno i mislio da sam sišla sa uma. Ja sam se samo okrenula.

Trčao je za mnom kroz školu i molio me da mu pomognem.

Pa ja sam zaboga nastavnica jezika, ko zna sa riječima bolje od mene? 

Počeo je da me hvali i daje komplimente na sav glas. Ja sam ga samo podsjetila kako mi je jednom rekao da njemu nikako ne treba moj predmet a njegov maternji jezik, jer zna da čita, piše i da ga razumije. 

Spustio je pogled, a ja sam samo otišla. Nekoliko dana me nije gledao u oči. Osjetila sam da se toliko stidi da nema hrabrosti ni da me pogleda, a kamoli nešto upita. A onda je jedan dan poslije nastave prišao i pružio mi papirić na kojem je napisao svoje prve ljubavne stihove. Bili su divni, hrabri i bili su njegovi.

„Da li će joj se dopasti? Nisam prepisivao, smislio sam sve sam, iz srca i duše.“

„Bila bi luda da joj se ne dopadnu.“

Samo se nasmijao šeretski i rekao: „Bio bih i ja lud da ne volim ovaj i vaš i svoj maternji jezik.“