Za sve one koji sanjaju majku na praznični dan

Danas će mnoga djeca praviti čestitke svojim majkama za 8. mart.

Mnogi će čitati najljepše priče o njima i njihovoj bezgraničnoj ljubavi. 

Danas će najsretniji od njih kupovati poklone svojim majkama i hvaliti se svojim drugarima kako su potrošili cijeli džeparac na najljepši poklon, za najljepšu ženu na svijetu. 

I meni će srce biti puno zbog takve djece, ali poznajem i djecu zbog kojih mi srce puca.

Ja znam da danas u dva odjeljenja neću raditi ono što sam trebala. Neću, ne mogu i ne smijem.

Ne smijem spomenuti riječ MAJKA.

Danas neću moći recitovati sa svojim učenicima najljepše stihove o majkama, ne mogu čitati najljepše priče o njima, neću im opisivati ljubav iznad svake ljubavi. Ne mogu toj ljubavi tražiti ni najljepša poređenja, ni epitete. 

Oni danas neće pričati o njihovim očima, zagrljajima, o njihovim rukama i milovanjima. Oni mi neće moći danas pričati o svojim majkama.

Danas ću na svaki mogući način da prešutim najveće tuge, najveće boli, da skrijem suze i u njihovim i u svojim očima. Da ih zagrlim pogledom i da spustim ruku na njihovo rame, da im poklonim najširi osmijeh koji mogu da dam. Danas ću zajedno zbog njih i njihovih majki, majki koje nemaju, pričati nešto što ni njih ni mene ne interesuje, ali ću samo pričati da im odvučem pažnju i misli od onoga što zajedno šutimo, ali bez glasa vrišti i jeca u njima.

Znam da će u holu škole vidjeti pano sa čestitkama koje su radila druga djeca, okrenut će glavu ili spustiti pogled. Suze će krenuti kao bujica, bujica koja će poplaviti svako srce. Neka tuđa majka će im podignuti glavu, obrisati najteže suze, suze koje prže i oči i lice i dušu. Neka žena koja nije majka, i možda nikada neće biti, poljubit će najtužniju glavu na svijetu. I te dvije tužne glave će se prepoznati u istoj boli. Pa neka samo neko kaže da to nije profesionalan odnos. 

Danas neću, ne želim i ne mogu biti profesionalac kada mi djevojčica iz prve klupe priđe i stidljivo spusti na katedru čestitku koju mi je napravila. Na njoj će biti tragovi suza koje su se samo na papiru osušile, ali u njenim očima i duši nikada. Ja ću se tu raspasti na komade i ponovo sastaviti, ne zbog sebe, nego zbog nje. Pokazat ću joj koliko mi je važna i bitna, koliko sam sretna i počašćena. Zagrlit ću je jako i nježno u isto vrijeme. I šapnut ću joj na uho najtoplije riječi. 

Znate li da će danas jedan dječak sjesti pored mene da mi bude pomoćnik, samo da ne bi plakao u zadnjoj klupi?

Znate li koliko njima nije bitno što je 8. mart u nedjelju?

Njima je svaki dan težak i svaki dan ih boli ljubav prema biću koje ih je rodilo, a koga nema više.

I bit ću nepravedna prema ostalim učenicima u tim odjeljenjima koji bi možda baš da pričaju o svojima majkama. Ta nepravda je ništa u poređenju sa onom koju dijete bez majke osjeća cijeli svoj život.

I ne štedite danas tople riječi, ne štedite danas sigurne zagrljaje i ne zaboravite da poljubite u kosu nekog dječaka i djevojčicu. Ne brinite, nećete biti neprofesionalni. Bit ćete tračak svjetlosti i toplote djeci koja ne vole 8. mart.