Sve što je bilo normalno, postalo je zabranjeno...

TI SI ZA MENE OFFLINE

petak, 17. april 2020.

Šta je sa djecom? Koliko mislimo na njih i koliko smo realni u našim očekivanjima.

TI SI ZA MENE OFFLINE

Kada se sumiraju utisci nakon mjesec dana izolacije, online nastave i svega novog što nam se kao društvu dešava, moram vam priznati da niko od nas, pa ni oni najjači nisu baš bili spremni na ovakav scenarij.

Sve što je bilo normalno, postalo je zabranjeno. Život nam se prevrnuo, kao kada nam kriška koja je namazana eurokremom, padne na pod. Samo sada “puhni pa nastavi“ baš i ne ide.

Školu smo preselili u kuće, najbliže gledamo preko ekrana iako su nekoliko minuta udaljene od nas. Ne idemo na posao, radimo od kuće. Online smo od glave do pete.

Izlazimo samo kada baš moramo, neki nikako i milion stvari koje razum teško da može posložiti bez nekog upitnika.

I sada je sve ovo bila priča za nas, odrasle. Odrasli smo, zreli i razumni ljudi i moram priznati da se svi različito nosimo sa novonastalom situacijom. Ima onih kojima je teško, ali ima i onih kojima je najgore jer jednostavno ne mogu da prihvate situaciju. Ljudi ostaju bez posla, budućnost mnogih porodica je neizvjesna. Teško kako god i sa koje god strane da pogledaš. I mogla bih ja sada ovdje još nabrajati, ali neću. Odrasli su odrasli i valjda se znaju boriti sa situacijama koje život pred njih stavlja, bez obzira što za ovu niko obuku prošao nije. Ali ono što je mene posebno zabrinulo u svoj ovoj novonastaloj situaciji jesu djeca i naš odnos prema njima.

Šta je sa djecom? Koliko mislimo na njih i koliko smo realni u našim očekivanjima. Bez obzira što mislimo da je jako bitno držati kontinuitet, da nastava mora da funkcionira i na ovaj način. Zar mislite da nije malo pretenciozno od djece očekivati da se ponašaju odraslo kada ni mnogi odrasli ne znaju kako da se ponašaju?

Iako sam u ovaj mjesec dana bila jako ponosna na mnoge svoje kolegice i kolege koji su pokazali takvu energiju, koji su digli takve revolucije u obrazovanju, koji su se uvezali za manje od 24 sata i napravili čuda, na one koji svakodnevno rade i više od svog radnog vremena i nesebično dijele svoje materijale sa svima, moram priznati da ima i onih zbog kojih sam ljuta. 

Samo ću vas zamoliti, sve one, koji se možda niste zapitali, ili jeste, ali vrlo površno. Kako se djeca nose sa ovim kada ni odrasli nisu baš na visini zadatka? Ne razumijem pojedince koji misle da djeca ako sjede u kućama i na sigurnom, moraju znati svaki detalj iz lekcije i odgovoriti na test u roku od 15 minuta, javiti se na videopoziv kao na saslušanje kada moraju odgovarati neki predmet usmeno, jer svijet će stati evo sad, ovog trena, ako se ne odgovara usmeno.

Haloooo, pa gdje je ta pedagogija, psihologija, metodika...??? Pitam se ja sada?

Ako u ovakvim okolnostima u kojima većina djece svakodnevno sluša zabrinute roditelje mora baš da odgovara usmeno i ne postoji niti jedan način da ocijenimo njegov rad i trud (da pronađemo u moru online alata, koji iskaču iz paštete, neki koji će na neopterećujući način procijeniti nivo znanja) onda ja biram da mi nedostaje ocjena iz usmenog odgovora. Pa sve da me i na saslušanje zovu.

Usmeni odgovor od kuće. Meni smiješno, nekima nije. Ali psihologija neka potvrdi da li je prihvatljivo ili ne. U ovakvim okolnostima treba da vodimo brigu da sačuvamo mentalno zdravlje naše djece. I svi vi koji se pitate što djeci roditelji rade zadatke, da možda probate zadati zadatke koje dijete bez pomoći roditelja zna uraditi?

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci