Veliki mali ljudi

PISMO MATURANTIMA

petak, 15. maj 2020.

Zamišljam vas. Velike, nasmijane, u svečanim haljinama i odijelima...

PISMO MATURANTIMA

Najdraži veliki moji, naš rastanak je trebao na sve drugo da liči osim na ovo. Vi ste trebali da galamite i pjevate po školi, da cijepate sveske i knjige i bacate papiriće kroz prozor. Trebali ste da se grlite, smijete i plačete u isto vrijeme. A ja sam trebala da trčim za vama i da vas molim da ne napravite neku glupost. Da vam govorim kako sam vam jedva vladanje popravila i da vam sada neki cirkus ne treba. Vi biste se smijali i sa najljepšim sjajem u očima, sjajem olakšanja gledali u mene, a u svojoj glavi znali da vam više ne mogu ništa.

Ali, zapravo, nikada ja vama ništa nisam ni mogla. Bila sam razrednica onakva kakva sam majka svom djetetu. Bez ulagivanja, bez pakovanja u celofan vaših ludorija, bez branjenja kada ste krivi. Bili ste moja najjača tableta protiv niskog pritiska, bili ste moji treneri za kondiciju kada sam vas ganjala kroz školu, bili ste moja najveća briga i najveća radost. Pred vama sam plakala i pred vama se smijala. Nije me bilo sramota da pustim suzu i nikada nisam glumila pred vama. Moje emocije su bile vaše, vaše emocije su bile moje. Možda zato i jesmo bili najluđa kombinacija.

Poželjela sam vašu galamu, vaš smijeh, vaše svako pitanje i potpitanje samo da ne radimo ono što trebamo. Poželjela sam vaše svađe iza kojih su se krile najveće ljubavi koje mogu da stanu u jednu školu. Poželjela sam vaše glasove koji su svakog dana sve više ličili na glasove odraslih mladića i djevojaka. Najdraži moji, ja znam da možda nećete biti najbolji iz mog predmeta kada izađete iz naše škole. Ali ono što sigurno znam jeste da ćete uvijek biti ljudi i to divni mladi ljudi, koji su uvijek iskreni i kada im ta istina ne ide u korist. Znam da ćete uvijek biti pravedni i prema sebi i prema drugima. Znam da sam vas naučila da kažete svoje mišljenje i onda kada ga niko od vas ne traži, znam da sam vas naučila da upadate u riječi kada branite svoje pravo i da budete najoštriji sud kada se nekome oduzima njegovo pravo. Znam da ste jedna ekipa kakva se dugo neće sresti na jednom mjestu. 

Bili smo najbučnija porodica i kada se slavilo i kada se tugovalo. Kod nas je sve uvijek bilo drugačije. Najdraži moji, nisam samo ja vas učila, učili ste i vi mene. S vama sam rasla kao razrednica, mada centimetri to ne kažu. Ali narasla sam i naučila mnoge stvari. Naučila da osluškujem vaše i najtiše stidne riječi, da smirujem vaše najglasnije rasprave, da vam kažem da vas ruzmijem i da znam kako se osjećate. Nikada nisam krila vaše gluposti ali nikada nisam dala na vas. Zato i jeste iskreni i zato jeste spremni da krenete dalje, da se pomaknete iz svog gnijezda da osvojite svijet ako treba. Ja vjerujem u vas i znam da ćete postići mnogo, zapravo znam da ćete biti u životu ono što vi želite. I meni je to najveća sreća. Znam da nije bilo ekskurzije, a da je bilo – bila bi najluđa na svijetu. I ne budite tužni, najdraži moji. Život je pred vama. Svako svoje putovanje pretvorite u ekskurziju, uživajte u životu i ne dajte na sebe. Čuvajte svoje prijateljstvo i ono najsvadljivije i čuvajte svoje uspomene. Ja vam ne moram reći da ste mjesto u mom srcu zauzeli davno i da dugoooooooooooo niko neće moći da ga zamijeni. A znate li zašto je to tako? Zato što smo isti. Vi ste dobili razrednicu koja je ista kao vi i ja sam dobila učenike koji su isti kao ja. Zato i jesmo posebni. 

Zamišljam vas. Velike, nasmijane, u svečanim haljinama i odijelima. Stojite ispred hotela a ja vam dolazim u susret. Vi najljepši, a ja najponosnija kakvu djecu imam. Slikamo se i smijemo, uvijek iste šale i uvijek iste fore, naše, samo naše. Ja ne mogu da se nagledam vaše ljepote. Niko nama to ukrasti neće. Nikakve distance i nikakve zabrane. Skupit ćemo se i ja ću biti najmanja među vama, veliki moji, a osjećat ću se najsigurnije na svijetu, zato što ste vi moja armija. Hvala vam što ste svoji, pa svojih roditelja i onda moji, zauvijek. 

Voli vas vaš BRAT OD RAZREDNICE.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci