Jubilej

Lastavice moga djetinjstva imale su plavo-bijelu boju

srijeda, 10. juni 2020.

Mislim da ne postoji kuća u kojoj ti nisi živjela, polica na kojoj se nisi šepurila i izazivala na čitanje i one lijene male čitače. Mislim da nema đaka kojem nisi iz torbe virila.

Lastavice moga djetinjstva imale su plavo-bijelu boju

Ti zbog koje mi je djetinjstvo prošlo u čarobnom prahu ispod tvojih krila. Moja najbolja drugarice, bez glasa a sa milione riječi. Znaš li ti da sam ja danas ovo što jesam samo zbog tebe? 

Znaš li ti koliko si života obilježila i u koliko albuma uspomena si glavni gost? Znam da ne znaš, jer si skromna, ali reći ću ti nešto važno. Ove brojke koje ti danas stoje na torti uopće ti ne stoje, ne! Ti ćeš uvijek biti mlada. Mladost živi ispod tvojih krila, mladost zbog koje si ti to što jesi. Lastavica našeg djetinjstva.

Mislim da ne postoji kuća u kojoj ti nisi živjela, polica na kojoj se nisi šepurila i izazivala na čitanje i one lijene male čitače. Mislim da nema đaka kojem nisi iz torbe virila. 

...

Kada sam bila dijete koje još nije naučilo da čita, knjige su za mene predstavljale najveće blago koje sam imala u svom domu. Znala sam da se tamo nalaze najveće tajne svijeta i da one u sebi sigurno kriju snage koje pokreću ljubav. Jedva sam čekala da naučim čitati i da onda mogu s police skinuti neku brižljivo čuvanu knjigu svojih roditelja. Ali, onda sam se malo razočarala. Sve te knjige su bile s teškim i kompliciranim riječima i govorile su o nekim vremenima koje ja nisam zapamtila. 

Onda su mi objasnili da to nisu knjige za djecu nego za odrasle i obećali mi da ću i ja dobiti svoje knjige, dječije knjige.

Te dječije knjige su čekale da dobijem sobu, da mogu da ih smjestim kako im dolikuje i onda je došao rat i nikoga više nije bilo briga za knjige. Život se pretvorio u nešto što nismo mogli ni u knjigama pronaći, ali smo čitajući ih mogli pobjeći.

Bježeći od svog ludila, čitala sam proklete avlije, tvrđave, derviše, ponornice... malo sam toga tada shvatala ali sam čitala, gutala svaku riječ, bježala od stvarnosti ...

A onda sam dobila kofer pun knjiga. 

Da, dobila sam tebe na dar, svoju davno obećanu dječiju biblioteku, od komšije čija je kćerka otišla iz Sarajeva. Donio mi ih jednog jutra i rekao da knjige ne vole da su usamljene, da se moraju čitati i da su one tada najsretnije. Sada ne znam ko je bio sretniji, ja ili knjige, tog sarajevskog ratnog jutra.

Otvorila sam kofer i ugledala preko trideset lastavica sa naslovima za kojima sam žudila. Bile su tu pred mojim očima.

Uzimala sam jednu po jednu i svojim drhtavim rukama dirala njihove korice, otvarala ih i mirisala njihove stranice.

Kada bi me neko pitao kako da opišem taj miris ne bih znala da kažem, ali meni je kao djetetu taj miris bio poziv na pustolovinu. To je čarobni miris koji vas veže da nikada ne zaboravite da je knjiga najbolji prijatelj i najbolje društvo. 

Ne moram vam reći da sam od tog dana provodila vrijeme samo s knjigama. Bježala sam 20.000 hiljada milja pod more, preživljavala s Robinzonom i govorila mu da je nama teže nego njemu, čitala najljepšu poeziju i prepisivala najljepše stihove u svoj spomenar, bistrila i mutila potoke u svojim očima, bježala u bajke kada bi život ličio na horor. Ti si mi bila najbolja prijateljica, savjetnica, učiteljica života. Da, ti, lastavice mog djetinjstva. S tobom nikada nisam bila sama. 

Želim ti da još dugo prosipaš čaroliju sa svojih krila po malim pametnim glavicama, da njihov život činiš ljepšim i da ih učiš svemu onom što si učila mnoge generacije. Ne plaši se, nikada ostariti nećeš, sve dok te čvrsto drže radoznale dječije ručice. 

Želim da odrasli uče djecu da za rođendan poklanjaju jedni drugima knjige, jer to su pokloni koji imaju pravu vrijednost. Ja ti za rođendan ne mogu pokloniti knjigu, jer nisam je još napisala. Ali znaj, ako je ikada napišem bit će zbog tebe, lastavice moga djetinjstva.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci