Sad znamo mnogo više

DA LI POSTOJI OFFLINE?

petak, 26. juni 2020.

Znam da ljeto brzo prođe. Ali neka ovo bude dugo, toplo i offline.

DA LI POSTOJI OFFLINE?

Znate one priče starijih i uvaženih kolegica i kolega, koji su sada u zasluženoj penziji, a koji su nama mlađima govorili: „E, ali ja sam radio/la u ratnoj školi...“ 

To su bile posebne okolnosti, posebna borba i entuzijazam.

Ali, ja sam uvijek dopunjavala sa onim: „I ja sam išla u ratnu školu.“ 

I tu se sve završavalo. Znali smo da smo tu svi bili heroji i jedna i druga strana.

Ali živo me interesuje šta će biti nakon neke duže vremenske distance s nama online pionirima? 

Hoćemo li govoriti i očekivati posebno priznanje za to što smo bili online nastavnici, online učenici, online roditelji? Evo ja već očekujem.

Iza nas je kraj još jedne školske godine koja će po mnogočemu ući u historiju našeg obrazovanja.

Dosta toga smo dokazali, pokazali, naučili u ovom online nastavnom eksperimentu koji je umorio sve učesnike. I direktne i indirektne. Činjenica je da je mjesec dana bilo interesantno svima, nakon toga sve osim interesantno. Učenici su završili započete razrede. Dobili ocjene koje su takve kakve jesu i o njima bi se dalo polemisati, ali nema svrhe. Sada svi idu na zasluženi offline raspust i offline godišnji odmor. Bježimo od ekrana, od mailova, od notifikacija, grupa, platformi, zoomova... svega što nam je posljednjih mjeseci bila svakodnevnica. Sada pokušavamo da se oporavimo od online rana. 

Kriva leđa, nove dioptrije, krivi prst i posebna vrsta umora koju je svaki prosvjetni radnik osjetio na kraju školske godine. Još strašnije je što su to dijagnoze koje su dobila i djeca. 

I sve će ovo biti jedno poučno iskustvo ako samo ostane na ovome. Ako se u septembru vratimo u svoje učionice i klupe sa jednim novim entuzijazmom u radu i učenju. Upoznali smo sve prednosti i nedostatke online nastave. Sad znamo mnogo više. Drugačije ćemo planirati i raditi. Već znamo šta možemo primjenjivati u kabinetskoj nastavi, svi smo narasli u ovom procesu i imamo mogućnost da unaprijedimo i svoje podučavanje i svoje učenje. Ali, šta ako...

Ako je ovo početak jednog novog vida obrazovanja?

Ako ćemo sada više biti online nego u kabinetima?

Ako ćemo nove učenike upoznavati preko meet-a?

Ako ćemo podučavati i učiti na daljinu?

Ako nam se djeca neće znati ni družiti?

Ako će nam socijalne vještine kod djece biti najlošije razvijene?

Ako će nam se kuće pretvoriti u učionice?

Ako će nam svi udžbenici biti online i sve sveske i sve olovke i bojice, i sve pjesmice i priredbe, i sva druženja i sve svađe...

Ne nisam ptica zloslutnica, ali pitam se samo šta nas sve čeka. 

Da li se nalazimo na početku nove revolucije?

Znam da je teško dati odgovore na sva ova pitanja, ali isto tako znam da o njima razmišljamo svi. Neko glasno a neko tiho, ali razmišljamo i pitamo se.

Znam da ljeto brzo prođe. Ali neka ovo bude dugo, toplo i offline.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci