Vraćamo se?

Back to school – malo sutra, malo prekosutra...

petak, 21. avgust 2020.

Razvlače nam pamet sa milion oprečnih informacija, prepadaju nas s razlogom i bez njega vrlo često. Ali od djece se svi ograđuju. Niko na sebe ne smije preuzeti odgovornost. Jer šta ako...?

Back to school – malo sutra, malo prekosutra...

Puno se pisalo i pričalo u posljednje vrijeme o svemu što nas je zadesilo. Svi su epidemiolozi, mnogi postadoše ljekari, svi šefovi kriznih štabova, svi eksperti za respiratore, ali niko se nije otimao da bude učitelj i nastavnik. Čak i oni sami više bi voljeli da budu nešto drugo u ovakva vremena. Jedino se ne bi otimali da budu ljekari, jer njima je, ruku na srce, ipak najteže u ovom ludilu.

Početkom juna roditelji i učenici su jedva čekali kraj online nastave kao da će je tada pokopati i nikada više neće spomenuti. Kao neko ružno sjećanje ili ružan san. Od početnog entuzijazma i euforije ostali su samo podočnjaci i kriva leđa.

A učitelji i nastavnici su više od svih čekali da se diskonektuju sa svih platformi svijeta, ali su i potajno znali da njihov posao nikada više neće biti isti. Koliko god da su optimistični, znali su da realno ne postoje velike šanse da se u septembru svi lijepo vratimo u škole, zvonom odzvonimo Coroni i vratimo se na staro. Da li će ikada biti staro? 

Ja jesam optimista po prirodi, ali početak nove školske godine sam očekivala svakakav samo ne regularan, back to school – nikako. 

Isto tako sam znala da će se desiti ovo što se dešava. Imamo odluku koja nas je podijelila na dvije grupe. Jedni je blate, drugi je prihvataju. Razumijem i ove što misle da se život mora vratiti u normalu sa minimalnim rizicima po zdravlje, kao i ove koji smatraju da je to opasna odluka. Ne dozvoljavam da neko roditelje koji odluče poslati svoje dijete u školu smatra i proziva neroditeljem. Svako svoje dijete voli najviše na svijetu i zdravlje i sigurnost tog djeteta/djece je na prvom mjestu. Mislim da niko ne smije osuđivati roditelja ako svoje dijete pošalje u školu jer misli da mu škola i učiteljica i drugari pa makar i na distanci trebaju. Poštujem roditelje i njihovu odluku da ne pošalju dijete u školu. Poštujem i one koji tako ne misle. Znate zašto? Zato što niko ne zna šta je ispravno i zato što niko ne zna na šta će sve ovo izaći. Ni epidemiolozi, ni doktori, ni šefovi kriznih štabova, ni eksperti, ni učitelji i nastavnici, djeca najmanje.

Razvlače nam pamet sa milion oprečnih informacija, prepadaju nas s razlogom i bez njega vrlo često. Ali od djece se svi ograđuju. Niko na sebe ne smije preuzeti odgovornost. Jer šta ako...?

Šta ako ne krenemo 1. septembra u školu nego 1. oktobra?

Ništa, neće svijet poropasti. Sigurno ima bar 20 nastavnih jedinica u NPiP koje biste sad nogom nabili jer su dosadne i nepotrebne. Eto, riješen problem.

Šta ako krenemo kombinovano? 

Naša djeca ne vole sataraše. Ko radi sa malom djecom zna koliko truda treba učiteljici da učenike uvede u rutinu. Ovdje rutini recite zbogom!

Šta ako krenemo svi samo online i ponavljamo dvije sedmice samo staro gradivo?

Ponavljanje jeste majka znanja, ali da budemo realni – dvije sedmice je previše i za male i za velike, a i znanju ćemo dasaditi.

Šta ako se vratimo svi u školu kada se stvore povoljni epidemiološki uslovi?

Uf, pa da neko plaća prosvjetne radnike, a oni leže kod kuće i ne rade ništa. Ni online ni offline. Taman posla. Možda ovo bude trajalo godinu i duže.

Šta ako svi krenemo u školu 1. septembra?

Strašno! To niko ne bi podržao. Da ali...

da li se iko pozabavio time da se osigura dodatni nastavnički kadar i da se radi u više smjena.

da postoje ljudi na birou koji bi jedva čekali da počnu raditi.da postoje poluprazne škole koje imaju nastavu samo u jednoj smjeni.

da se jedan dan u radnoj sedmici uvede online kako bi se škole dezinfikovale. 

da jedan dan idu a drugi ne idu...

Uf, a ko će taj dan kada ne idu da ih čuva...

Moguće je sve, samo oni koji su trebali da planiraju na vrijeme malo su zakasnili. 

Pa šta ćemo? Imamo li mi kakvu struku u zemlji koja bi znala da sjedne i da se ozbiljno pozabavi ovim pitanjima? NEMAMO. NEMAMO. NEMAMO. 

Ništa onda, hajte vi mali u školu i na distancu od 15 metara. Vi veliki online. 

Tako ćemo 15 dana pa ćemo vidjeti šta dalje.

Ček... je li to neki prijedlog da se nastava prolongira za 15. septembar?

Uh, evo ga sad još jedan šta ako!

Izvinite, za njega još ništa nisam napisala, ali budem.

 

 

 

 

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci