POGLED PREKO MASKE

petak, 04. septembar 2020.

Čega će se oni sjećati? Učiteljice koju nisu vidjeli? Drugara sakrivenih iza maski? Dolaze li generacije koje će se pamtiti samo po očima?

POGLED PREKO MASKE

Kada sam prošle godine ispratila u prvi razred svog cvrčka od nepunih sedamnaest kila i kada sam uvjeravala sve oko sebe i one dvije-tri žene u sebi da je još mala za školu, da je razigrana i da nije zrela, ni slutila nisam da će ona sve to prihvatiti puno bolje od mene i svih žena u mojoj glavi. Shvatila sam ubrzo da nije jedina koja je krenula sa šest u školu, shvatila sam da postoje ruksaci od pola kilograma, koji su idealni za ove malene prvačiće i bila ponosna što ona ne plače kada ide u školu, nego tješi druge koji to rade.

 Kad su mi svi govorili da pretjerujem što se toliko brinem, meni se sve činilo kao sasvim razumljiva briga jedne majke. Sve do ovog septembra. 

Prva je sedmica mjeseca koji miriše po novim knjigama, sveskama, novim pernicama, olovkama i bojicama. Mjesec kada se male dame šepure po radnjama sa svojim majkama i kupuju najljepše haljinice za novo najbitnije poglavlje života. Dječaci biraju ruksake sa super junacima, traže tene koje su najbolje za igranje fudbala poslije nastave na školskom igralištu. Idu kod frizera nakon dugog čupavog ljeta i sređuju plave, crne, smeđe čuperke na svojoj glavi. 

Mirišu lubenice…Ali ovaj septembar je sve to, ali nije to.

Gledala sam koliko truda su ulagale učiteljice da pripreme prijeme prvačića. Sa koliko se ljubavi radilo, kako se sve uljepšavalo, samo da te male pametne glavice ne osjete da su ovo neka druga vremena i da su ovo neke druge škole koje više ne liče na sebe. Na tim priredbama učiteljice nisu smjele da zagrle svoje plačljive dječake i djevojčice, nisu smjele da namjeste mašnu koja se nestašno nakrivila na glavi, da povedu za ruku najmanje pile koje je došlo u školu. Stajali su udaljeni jedni od drugih, s maskama koje su skrivale njihova lica. Samo su oči virile i radoznalo posmatrale učiteljicu koja je također bila sakrivena iza maske. 

Djeci nikada učiteljica neće biti samo oči, nikada neće biti samo teta koja priča preko ekrana, nikada neće biti ona koja neće pomilovati ni zagrliti kada se stisnu sve knedle svijeta u malo grlo jednog prvačića. Čega će se oni sjećati? Učiteljice koju nisu vidjeli? Drugara sakrivenih iza maski? Dolaze li generacije koje će se pamtiti samo po očima? Sve mi je ovo toliko tužno, žalosno i nekako sablasno da bih sada plakala od sreće što moj cvrčak nije ove godine prvačić. 

Drago mi je što je njen prvi dan škole bio onakav kakav sva djeca na svijetu zaslužuju, iako sada jedva čeka da u školu ide njena grupa, dan kada će stajati u redu na ocrtanom mjestu s maskom na licu, dan kada neće vidjeti sve drugare, dan kada učiteljica neće moći da je zagrli, dan kada neće raspakovati svoju užinu i podijeliti je s drugarima. 

Djeca su sretna i zbog takvih dana, a najmanje su ih oni zaslužili. 

Sretna nam nova školska pustolovina!

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci