A vi kako ste?

Kombinovani model kombinovano ludilo

petak, 18. septembar 2020.

Taman kada sam pomislila da nam se ništa gore nije moglo dogoditi od početka nove školske godine online, desi se kombinovani model. I tu nastupa ona dobra stara “Uvijek ima gore od goreg.”

Kombinovani model kombinovano ludilo

14. septembar 2020.

Ulazim u školu. Mjere mi temperaturu, dezinfikujem cipele, ruke. Masku namještam dezinfikovanim rukama uz nos. Provjeravam da negdje ne dihtuje. Vruće mi je. Penjem se do kabineta. Klupe su razmaknute. Ulaze učinici i sjedaju po protokolu jedni od drugih udaljeni na 1,5 m. Na licima imaju maske. Samo im oči vidim. Ne pričaju puno. Razumijem ih, nemoguće je pričati sa maskom preko usta. Ali ja moram. Pričam šest skraćenih časova sa malim odmorima od 5 minuta na kojima idem da operem ruke toplom vodom i sapunom i da se dezinfikujem, popijem malo vode. Skidam masku, pijem vodu, vraćam masku, idem na sljedeći čas.

Čitam “ Majstora i Margaritu”, i razmišljam o predstavi “Woland u Sarajevu”.

Osjećam se kao Asim. Trudim se da sve bude po protokolu kako i treba, a ništa nije. Stavljam naočale i čitam kroz masku, onda skidam zamagljene naočale i ostavljam ih na sto. Greška, sada ih ne smijem ponovo vratiti na nos. I kao da čujem Wolandov smijeh negdje iza leđa. 

Otvoreni su prozori, ali ja nemam zraka. Gušim se. Učenici me nešto pitaju, ja ih ne razumijem, skidam masku sa svoga nosa kao da ću ih tako bolje čuti i shvatam da mi maska na nosu ne smeta da čujem, nego je maska na njihovim licima barikada za moje uši. Da li da se smijem ili da plačem? Bolje da plačem kad se već Woland cereka. 

Već sam dehidrirana, uništena psihički i fizički. Pluća su bila na pravom treningu. Glavom mi prolaze slike normalnog i patim. Patim za onim normalnim danima, časovima, gdje smo se gledali i pričali bez prepreka i bez straha. Da li ćemo ikada više tako. 

Završava se radni dan u školi. Ali još nije kraj, tek počinje. Prelazim na online nastavu. Sada nemam masku i malo je lakše, ali radim i dalje. Pokušavam da dočaram sve ono što bih tako jednostavno da nije što jeste. Od silnih linkova, meetova, materijala vrti mi se sve pred očima. Poželjeh prvi put u svom životu da radim nešto drugo. Woland se već valja od smijeha. Jer nisam ja za ovakve hibride od nastave, časa, emocije, interakcije i doživljaja. 

Prosvjetni radnik se na sve navikne. Prilagodi se svakoj situaciji. Žali se prvi dan, poslije šuti, radi kako zna i umije. Daje posljednje atome svoje snage da i ovakva nastava bude nastava. Troši sve svoje raspoložive resurse i pazi da nekoga ne ošteti. Najveću štetu čini sebi i svojoj djeci.

Mnogi ne misle o tome. Ali prosvjetni radnici imaju djecu koja idu u školu i koja su ili online ili su u školi i njima treba roditelj koji će im pomoći i njima treba mama koja će pročitati zadatak koji ne razumije. Letamo sa platforme na platformu, sa online roditeljskog sastanka na sastanak iz jedne viber grupe u drugu viber grupu i na kraju radnog dana koji završava onda kada pogledamo posljednju poruku na platformi i pregledamo sve zadaće, odgovorimo na pitanja i nedoumice koje imaju oni koji nisu u školi…već razmišljamo kako smisliti časove za sutra u školi, kako za online, kako za one što su samo odlučili biti online.

Možda da ne spavamo, možda bismo sve i stigli. Znam ja da je svima teško i da je ovo nešto što nikome ne odgovara, ali se pitam ko je nas pitao šta mi mislimo o svemu. Voljela bih da mi neko kaže da jesmo pitani, ali eto, da je baš meni promaklo. 

Petak je.

Kraj je prve sedmice kombinovanog modela nastave u KS. Živa jesam, pametna ne znam jesam li. Ni Wolandu više nije smiješno.

A vi kako ste? 

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci