Definitivno ulazimo u anale obrazovanja...

NEMA VIŠE TESTOVA, SADA SAMO KVIZ …

petak, 13. novembar 2020.

Pada internet, nešto zapelo, nešto odapelo…poslao poruku kasno, nije stiglo na vrijeme, dugo putovala cyber poštom…

NEMA VIŠE TESTOVA, SADA SAMO KVIZ …

Prva kolumna koju sam napisala nosila je naslov “Bila jednom jedna Škola”.

Izazvala je veliko oduševljenje što sam samo povukla paralelu između škole kakva je bila kada smo mi bili djeca i škola u kojima smo radili.

Eh, sa kakvim žalom kažem, radili. Ni slutila nisam da ću za tri godine tu svoju kolumnu smatrati toliko arhaičnom, tačno mi sada izgleda kao da su te škole bile u nekoj dalekoj prošlosti. Hajde ona u koju smo mi išli, ta jeste stara, ali što ostari i ova u kojoj smo radili do neki dan, to je tek za priču. Ostarila je za tako kratko vrijeme, da ne postoje nikakve intervencije, nikakvi fileri, nikakvi botoksi kojima bi ona vratila svoje draži i ljepotu. Što bi rekli stari: “Pola je nema.” 

Nisam pesimista, i nije što je petak 13. i još 2020. Zaista vjerujem da, kada sve ovo jednom prođe, a proći će, škola nikada više neće biti ista.

Ova situacija nas je sada potpuno preobrazovala u svakom smislu. Udaljila nas od učenika, udaljila učenike od nas. Udaljila djecu od djece, nas od kolega. Pijemo kafe preko meetova, zoomujemo, prekucavamo se i prepucavamo preko mailova i viber grupa. Kuckamo, nakuckali se dabogda…

 Hoću kredu i tablu, velikuuuuu…

I zvono hoću, ono cinnnnnnnnnnnn.

Tačno mi se plače u šta se polako, ali sigurno pretvaramo. Meilom ga. Pošalji mu poruku, stavi na classroom, a gdje je assignment, nije se prijavio, jeste se prijavio, kasni na čas, odsutan sa časa. Nije uradio test. Ja ću tu riječ izbaciti, kosa mi se na glavi diže od riječi: test, testiranje, testirani…

Kod mene sada samo može da bude kviz i ništa više.

E čuj, odsutan, nije odsutan, kući je on, ona, ja, ti… Neće na meet, hoće na meet. Izbjegava me, zvonilo on se prijavio/prijavila.

 A, izvinite, da vas pitam, gdje ste kupili to online zvonce?

Pada internet, nešto zapelo, nešto odapelo… poslao poruku kasno, nije stiglo na vrijeme, dugo putovala cyber poštom… Plače mi se, ali neću. Ima puno gorih stvari od ovih, oko nas su svakog dana. Samo pojedini ljudi se ponašaju kao da je sve isto, a ništa nije. 

Samo ću vam reći, da kada sve ovo prođe, a mora proći, sjetite se da ste bili dio eksperimenta u kojem su roditelji upoznali svoju djecu, da ste bili dio eksperimenta kada su roditelji shvatili da im djeca nisu genijalci kako su to mislili prije, da ste dio eksperimenta u kojem su učenici shvatili da ste divni, iako to prije nisu mislili, jer ipak puno bolje objašnjavate od babe matematiku. Da ste dio eksperimenta u kojem ste sigurno naučili čija mama najbolje šapće i kojoj mami redovno zagori ručak, jer valja uraditi zadaću bez greške. Hej, shvatite da ste ušli u historiju/ istoriju/povijest. Samo pomislite da ste vi u svom radnom vijeku doživjeli papirni dnevnik i e-dnevnik, školu sa kredom i tablom, online školu, kombinovanu školu, 1001 pravilnik o izvođenju nastave, ali niste imali 1001 noć za čitanje. 

Definitivno ulazimo u anale obrazovanja. 

Strašne stvari se dešavaju oko nas. Čuvajte se i budite ponosni što ste sve ovo predeverali. Vjerujte mi na riječ, antitijela imate dovoljno da budete otporni šta god da sada uvedu. Samo da sačuvamo pamet.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci