NEKA NOVA BUDE BOLJA

Zamirisat će snijeg nošen vjetrom sa planina, mraz će zacakliti ulice i prozore kroz koje će viriti radoznale dječije oči. Vatrometi će šarati nebo iznad našeg grada, zvijezde će biti obučene u svečano ruho, a Mjesec će biti glavni dirigent najljepše filharmonije na nebu. Pahuljice će plesati najljepši ples u toj posebnoj noći…ali samo će priroda pripremiti spektakle, niko više. Ovo će biti najčudniji ulazak u novu godinu.

Nova, šta nam novo, drugačije, bolje, gore donosi? Ne znamo. Ovo što je iza nas je kao iz filmova koji su dobro režirani, ali su se glumci malo zbunili, glumci koji su bili nespremni, nedorasli tim ulogama. Sve nas je zatekla nespremne i svi smo bili zbunjeni. Čekali smo da nam neko šapne tekst koji smo zaboravili, ali i sufleri su ostali bez njega. Ali najbitnija stvar i ona na koju sam najponosnija je što nikada u ovoj godini nismo zaboravili da nas gledaju njihove oči. Oni su nam u svoj ovoj priči bili najbitniji. Da svojim strahovima i svojim pitanjima koja su nas morila, ne opteretimo njihove male glavice i da njihove pametne oči ne zasuze, kada gledaju strah u našim očima. Ovo je godina kada smo vidjeli da znamo i možemo puno više od onoga što smo vjerovali, godina u kojoj smo bili najveći borci i nismo imali samo jedan front. Bilo ih je mnogo. Godina koja nas je obilježila i privatno i profesionalno. Snagu smo morali pokazivati i na jednom, i na drugom planu. Ovo je bilo najbrže pražnjenje baterija u novijoj historiji. Nestajalo je daha, snage, nestajali su dragi ljudi preko noći… Nismo se viđali, nismo razgovarali kao prije, nismo se smijali glasno, nismo se nervirali što su ostavili papiriće ispod stola, što tabla nije lijepo obrisana, što nas uvijek isti prekidaju dok govorimo, nismo imali izlete, nismo se fotografisali i imali veseli čas, ništa nismo imali…

Ovo je bila godina sa prigušivačem svega što je lijepo i što je život. Prvačići nisu ni znali šta je škola, kako to izgleda kad imaš sve prijatelje na jednom mjestu. Imaju neke virtuelne prijatelje. Oni veći su morali naučiti da se neko vrijeme neće svađati kada se vide, svađati iz ljubavi ili dosade. A mi, mi smo naučili da trpezarijski sto može biti katedra, da napravimo tablu od zida u kući, da možemo raditi u kući, da nam radni dan može trajati beskonačno dugo, da crpimo snagu u svakom novom danu u kojem smo se borili da sačuvamo pamet. Naučili smo da koristimo sve raspoložive resurse da samo onima sa druge strane veze pokažemo da život ide dalje i onda kada je baš zapeo u ćorsokaku, nikako da oni to na nama primijete, da na našem licu prepoznaju strah ili neizvjesnost.

Šta nam donosi nova godina koja je pred nama? Ne želim mnogo da razmišljam jer neka razmišljanja mogu da budu toksična. Želim da želim i da vjerujem u ispunjenje želja.

Želim nam svima da budemo zdravi, da nas što prije iznervira papirić ispod stola, ispisana poruka flomasterom na klupi, da nas nervira tabla koja nije lijepo obrisana, učenik koji stalno kasni, da što prije čujemo školsko zvono, da nam veliki odmor bude kratak za sve što trebamo ispričati kolegama uz kafu, da se na pauzama dijele kolači i da se smijemo najglasnije, da se veselimo svakom dolasku na posao, da se nerviramo zbog jutarnje i poslijepodnevne špice, da nas nerviraju roditelji koji ostaju najduže na roditeljskom, da se smijemo dječijim biserima, da smišljamo kako ćemo na ekskurzije, izlete, maturske večeri. Da se naježimo kada kreda zaškripi na tabli i svi se stresemo, a onaj što odgovara slegne ramenima i svi se nasmijemo uglas. Da se pravimo da nismo vidjeli prvi poljubac iza škole, ali da razumijemo što su se mrzili prošle godine …

Želim nam da kasnimo na posao i da do posla razmišljamo da li smo ugasili peglu.

I želim da bude nova, baš nova novcata, nekorištena, glanc nova, i da ne liči nimalo na ovu koja prolazi. Ali pored toga što je nova, puno mi je bitnije da bude bolja. Bolja za sve nas.

Eto, to nam želim svima, DA NOVA BUDE BOLJA!