15 dana – mjerna jedinica za beskonačno

Koliko tuge, apsurda, koincidencije, sudbine, surove realnosti u današnjem danu. Prije tačno godinu dana ušli smo u ovo ludilo u kojem se i danas nalazimo. Rekli su nam samo 15 dana. 

I nije bilo tako strašno na tom početku. Upoznali smo se dobro, vratili osnovnim vrijednostima odnosa unutar svojih porodica, s učenicima smo razgovarali preko videopoziva i bilo nam je simpatično. Baš kada smo se bili zasitili jedni drugih, počeli smo online družbu. Svi su mislili to je kao onaj snijeg koji padne, pa se ne može do škole, ali kad s proljeća grane sunce i sve se fino istopi, mi ćemo po starom, svako za svojim poslom. Djeca u škole, roditelji na posao… 

Prolazilo je mnogo puta po 15 dana, a onda je bilo do daljnjeg. 

Ne volim ništa do daljnjeg. To mi je mjera za neodređeno, za nepredviđeno, za neznanje, za strah i sumnju. Negdje duboko u sebi sam znala da neće brzo proći, da to nije priča koja ima malo stranica s tankim koricama, ovo je roman koji je prešao u svoj drugi dio.

Ja ovako nisam zamišljala školu svog djeteta, svoju školu, svoj posao, svoj život i odrastanje svog djeteta. Znam da niste ni vi, znam da niko od nas nije ni slutio na šta će ovo sve izaći, da nismo sanjali da se možemo naći u ovakvoj situaciji, da poslije rata ništa ne može biti strašno. Sad vidimo da može, itekako strašno. 

Boli me srce za svim ekskurzijama koje se nisu dogodile u ovoj godini dana, za svim školama u prirodi, za svim maturskim haljinama koje neće biti obučene, za svim poljupcima koji se neće desiti iza leđa škole, za svim prvim jedinicama i velikim peticama koje svaki učenik treba da doživi. Boli me duša za svom djecom koja sjede u svojim kućama sa upalim očima, sa telefonima u rukama, na igricama, tik tokovima, čudima … I ne, ne krivite sebe što ste to dozvolili svoj djeci, nismo loši roditelji. Možda je to jedini bijeg od stvarnosti u kojoj se nalazimo. Koliko psihološke pomoći treba djeci, koliko djece trpi nasilje u porodici? Raspadaju se porodice, djeca su izgubljena, ljudi ostaju bez posla, ljudi ostaju bez svojih najvoljenijih, pred očima. E to je, ljudi moji, najstrašnije. A ne da li je nastava online ili ne. Živa glava će podučavati, živa glava će i naučiti kada bude trebalo. Online ima efekta, online nema efekta… Koliko je sad u ovoj situaciji bitno? Meni nije. Znate šta je meni bitno? Bitno mi je da svi ostanemo zdravi, da nam sva djeca ostanu zdrava, da svi roditelji ostanu zdravi, da niti jedno dijete ne zaplače za svojim roditeljima. To mi je bitno. Bitno mi je da nam djeca ostanu psihički zdrava, da se smiju, da se raduju školi kakva god ona sada bila, da ih ne maltretiramo glupostima. Sve se u životu može nadoknaditi, sve osim izgubljenog života. Vrijeme je pokazalo da sve generacije koje su nešto propustile, naučile su kada im je trebalo. Hajde da mi sada naučimo da se sve može stići i postići, samo da ovo ludilo stane. Dignimo maske pod oči, spustimo očekivanja i budimo realni. Počinje online, koji nije veseo i zanimljiv kao u martu 2020. Svi smo umorni, iscrpljeni, mnogi su bolesni, svi smo isprepadani. Djeca nam preživljavaju razne strahove za svoje roditelje. Molim vas, kao najrođenije. Ne pretjerujte u ovom sada online modelu. Puno bitnije je da ih pitate kako su, da se nasmijete s njima, da im ispričate neku smiješnu priču, da ih ohrabrite, da oni vas nasmiju svojim biserima. Proći će i ovo, kao što sve prođe. Jeste da je najlažljivija mjerna jedinica za vrijeme 15 dana, ali jedno vas molim, koliko god trajalo to 15 dana, zapamtite da ova djeca NE TREBAJU ZNATI KOLIKO VI ZNATE, NE MOGU ZNATI KOLIKO VI ZNATE, ALI ZNAJU PREPOZNATI KO JE BIO ČOVJEK U OVA LUDA VREMENA.