Nikome više nije do smijeha
Bez naslova
Mislila sam da ovog petka ne napišem ništa. Da se branim šutnjom. Da zatvorim usta i zavežem ruke na leđa da ne pišu ove riječi. Ali ne mogu.
Nije vrijeme da se šuti, a ni moje ruke ničim nisu zaslužile da budu zavezane na leđima. Znam da sve što napišem nije ništa novo što i vi, i ja, i svi mi ne znamo. Tako je i gore od toga. Ali mi smo narod koji uvijek kaže da: "Sve ima gore od goreg." Ima. Tačno je, mi smo pravi dokaz.
Sve što bih napisala, čini mi se da nema smisla. Da tješim, pa niko nije lud. Da nasmijavam, nikome više nije do smijeha. Da djeci kažem kako će sve ovo proći, ne smijem toliko da lažem. Da kažem da su se čike sa televizije malo glupirale i zaigrale, pa više ne znaju šta pričaju, ne prolazi.
I djeci je već odavno jasno gdje smo na mapi Svijeta. Mi smo, NISMO na mapi Svijeta. Nema nas. Nema ni tačke. Radujemo se nekom aviončiću koji donosi neke vakcine koje kada se podijele svima ravnopravno, ravnopravno nije ništa. Slušamo koliko su nesposobni svi oni koji su trebali da budu sposobni, gledamo, nerviramo se, plačemo kada niko ne gleda, pijemo tablete za smirenje, da djeci u pameti ostanemo, gasimo televizor da ne opsujemo.
Izvukli su ono najgore iz nas. A jesu li, ili mogu i gore izvući? Pa evo vidimo da nas svakog dana iznenade, da uvijek ima gore od goreg, da svaki dan slušamo brojke od kojih se ledi krv u žilama, ledi pamet. Ali oni se ne lede, oni nas bombarduju svojim stupidnim izjavama, nespretnim formulacijama, jer spretne nisu nikada ni čuli ni naučili. Ispiraju nam mozak i ovo malo pameti što je ostalo razvlače kao žvaku ispod klupe u školi.
Gospodo, prekrupna je riječ za vas, ali ja sam fino odgojena i moja profesija ne dozvoljava da vam se drugačije obraćam. Recite nam da ne znate, da ste probali sve ali da nije išlo, da niste sposobni, da idemo tražiti sebi spas gdje znamo i kako znamo, da je vaša kompetentnost doživjela uginuće tu pred nama, pred ovim narodom, pred ovom našom djecom.
I da znate, ne trebate to radi mene, radi ovakvih sličnih meni... uradite to radi naše djece. Njima ste dužni, njima u oči trebate pogledati, njima se trebate opravdati za sve što vam je bio posao, a vi ste se igrali. Ne doliči vama da se igrate, igru ostavite djeci. A vi odrastite, jer ako vi ne odrastete, naša djeca će odrastati negdje drugo. U to budite sigurni.