Šta uraditi da pomognemo...

OSMIJEHOM PROTIV STRAHA

petak, 16. april 2021.

I danas, kada sve oko nas vrišti, kako zadržati osmijeh na licu radi onih koji gledaju u naše oči? Teško je, ali nije nemoguće.

OSMIJEHOM PROTIV STRAHA

Teška neka vremena. Teška za pisati, misliti, disati. Sve se nekako stislo u duši, tu kod srca, pa zaboli svaki dan bar jednom jako, najjače. I svima je jasno da sve što se dešava nije samo nama, da je cijeli svijet osjetio strah koji se uvukao u kosti, da se ne snalaze ni oni koji su veći, bolji, sposobniji od nas. A takvi su svi, svi osim nas. Ali nas je nekako baš dobro načelo. Ispraćamo svakog dana nekoga, nekoga ko je još jučer bio tu, toliko živo da nas smrt kao vijest zaledi u momentu.

Šta uraditi da pomognemo sebi? Svojoj djeci? Svojim učenicima? Pitanja su koja sebi postavljam svakog dana. I u svom tom razmišljanju sjetih se da nije prvi put da smo prestrašeni, tužni, izgubljeni... Vrlo slično smo se osjećali i u ratu, kada smo shvatili da se nije završilo za nekoliko mjeseci. 

Sjetih se, u svom traženju sopstvenih zaliha snage, hrabrosti i optimizma, jedne žene. Bila je gluhonijema. 

Rat je uveliko pokazao sva svoja lica. Naše majke su bile unakažene od straha. Na svaki i najdalji pucanj su nas tjerale u kuće, podrume, skloništa. U istim tim skloništima su se tresle na svaku detonaciju, a nas bi zaboljelo do kosti svaki put kada bismo gledali njihova lica izobličena strahom. Taj strah su nesvjesno prenosile na nas. Ne zato što nisu dobre majke, nego zato što je strah bio dio naše svakodnevnice. Samo je ta žena uvijek bila nasmijana, uvijek sa nekih blagim osmijehom na licu koji je zračio nečim posebnim. Ona nije čula niti jednu granatu, niti jedan snajperski fijuk, ni jedan pucanj. Tuđa lica su joj bila orijentir da zna kada treba da se skloni. Lica izbezumljena i uplakana. Imala je djevojčicu koja je bila nasmijana kada smo mi plakali. Mi smo to vidjeli od svojih majki. Ona ne. Ljubila je i grlila svoju djevojčicu sa osmijehom na licu. Milovala njeno malo lice, njenu kosu, prstima je male usne razvlačila u osmijeh i nježno ljuljala u krilu. 

Bila sam dijete i nisam shvatila tada da je njoj njen hendikep pomogao da bude vedra, nasmijana i onda kada se sve rušilo oko nas, kada su isto tako ljudi nestajali preko noći. Sad, nakon toliko godina, shvatila sam. Ona je svoje dijete spasila svojim osmijehom. Nije joj dala da bude uplašena, uplakana, izbezumljena...

I danas, kada sve oko nas vrišti, kako zadržati osmijeh na licu radi onih koji gledaju u naše oči? 

Teško je, ali nije nemoguće. Umjesto vijesti slušajte muziku sa svojom djecom. Ne pričajte o nekim teškim temama pred njima, čitajte zajedno, kuhajte zajedno, šetajte zajedno... smijte se zajedno. Kada se čujete sa svojim učenicima, pitajte ih kako su, ispričajte im vic, pošaljite neki smiješni video, nasmijte ih, oraspoložite. Znate, velika je ovo borba. Smijati se kada je sve oko nas tužno, da ni proljeće neće da nam dođe. Ali mi drugog izbora nemamo.

Zato razvucite osmijeh i ne slušajte ništa, možda se ova borba osmijehom jedino može dobiti.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci