PREDSTAVA JE ZAVRŠENA

Danas je petak. Dan kada završava nastava učenicima, roditeljima, nanama, dedama, tetkama, strinama, komšijama i svim znanim i neznanim koji su učestvovali u ovoj školskoj online predstavi. 

Bila je to neobična godina. Drugačija od svake koju smo upoznali. Počela je kombinovano, pa je prešla na online, pa je opet postala kombinovana, pa je opet bila online, pa kombinovana koja se samo tako pisala, a zapravo je bila online. Znam, zbunjujuće. Ali je upravo tako. 

Svašta smo preživjeli od septembra do juna, što kao društvo, što kao pojedinci. Radili smo nešto što ne postoji u metodikama, didaktikama, priručnicima...

Neki od nas su naučili da treba misliti na djecu, drugi su naučili da treba misliti na sebe, treći ni na sebe, ni na djecu. U koju kategoriju ko spada, sam najbolje zna procijeniti, bez neke velike pameti. 

Nastava nije smjela da trpi, morala je da se realizira na bilo koji način. Učenici su morali da uče, prosvjetni radnici da podučavaju. I šta možemo da zaključimo, kada podvučemo crvenom linijom ispod ovog petka. 

Od nastavnih planova i programa neki se nisu odvajali, dok su neki pravili svoje. Jadni učenici ovih koji su se držali NPP k'o pijan plota. 

Neki su bili cyber-policajci. Upali kameru, piši test, ne miči očima, što trepćeš, ko ti šapće...

Drugi su se smijali, šalili, radili i učili skupa. Pogodite kome je ljepše bilo.

Neki su od učenika pravili plagijatore i copy-paste učenike, jer zadaće koje su zadavali ni sami ne znaju da urade.

Drugi su bili fleksibilni i tražili minimum dječijeg samostalnog rada.

Neki su davali testove za koje treba da imate Ajnštajna u porodici. Nikako da shvate da djeca ne trebaju da znaju kao oni, pardon, Ajnštajn. 

Drugi su testove činili relaksirajućim i davali priliku da učenici dobiju bolje ocjene. 

Neki su preozbiljno shvatili sve ovo do te mjere da su se pretvorili u sve, osim u nastavnike. 

Neki su bili pored nastavnika velika podrška. 

I sad, uopće nije bitno ko je bolji u ovoj priči, koga učenici i roditelji više vole, koga kolege cijene i poštuju. Bitno je samo ono što su otkrili o sebi. Jesu li se snašli pred najvećim izazovom u kojem se obrazovanje našlo, ili su zalutali skroz. Ja sam u svom lutanju shvatila da mi je ova godina najvrijednije profesionalno i lično iskustvo. Da sam učila svoje učenike i oni mene. Naučila sam da ne želim da test koji pošaljem radi popis stanovništva, nego samo učenik. Naučila sam da i kada je bilo jako teško, puno je teže bilo mračiti nego smijati se. 

I prvi put, na kraju školske godine, nemam potrebe da pričam o ocjenama. Toliko su nebitne na kraju jedne ovako blesave godine, ali svi ćemo, nažalost, morati da pričamo o njima, izostancima, vladanju...

Što se mene tiče svi smo se odlično snašli u ovoj predstavi. Tu i tamo je nekome zapeo tekst, nekome slika, nekome mikrofon. Ali smo predstavu doveli do kraja. Vladanje nam je svima primjereno situaciji. Izostanci su svi opravdani jer, ako smo mogli da budemo u školi, a kod kuće, gdje smo bili odsutni? U školi ili u kući? 

I zato, za kraj. Jedno vas molim. Suzdržite se od slika ocjena svoje djece. Nemojte da ih stavljate drugima pod nos, nisu vaše. Ili možda ipak jesu? Ali onda neka se tim ocjenama diči i komšija sa trećeg, i rodica sa 3 fakulteta, i tetka sa kviza... Bojim se da bi spisak svih zaslužnih za te ocjene bio prilično dug. Zato, zadržimo te ocjene za sebe, ne hvalimo se puno, ne pričajmo o prosjeku, jer u prosjeku je puno bitnije da smo ostali živi i zdravi nakon svega u zemlji u kojoj smo obarali sve prosjeke. Zato, želim nam svima nadprosječno zdravo, dugo i toplo ljeto.