Imamo li šanse

Želim da ovom septembru dam šansu. Hoću da vjerujem da je ovo najljepši početak školske godine. Da će jesen biti topla i duga, da će se djeca dugo poslije škole igrati na školskim igralištima, da će miholjsko ljeto slikati najljepše slike na površini Miljacke. Hoću da vjerujem da ćemo disati, grliti se, voljeti se, družiti se, živjeti kao što smo i prije.

Vratili smo se u školske klupe. Zar to nismo svi htjeli? Jesmo. Pa šta je onda problem? 

 Nedostaje nešto ovom septembru. Nedostaje mu sve ono što smo imali, gradili, stvarali, odgajali, učili... Kao kada prutom pišemo po vodi, sve je nestalo...

Gledam ih. Zaboravili su se, ne znaju se više, kao da nikada nisu užinu prepolovili, kao da nikada nisu jedni od drugih prepisivali, kao da nikada nisu pobjegli skupa sa časa, kao da nikada jedni drugima nisu priznali najveće tajne koje dječije srce može da odsanja, kao da se nikada nisu skupa smijali i plakali... 

Izgubljeni, čudni, jedni drugima stranci, sa stidom u očima, bez velikih riječi, bez velikih očekivanja, sjede na distanci jedni od drugih, s maskama, bez osmijeha, bez suvišnih riječi, bez ikakvih riječi. Riječi su im pobjegle, ne trude se i ne žele da pričaju pod maskama. Nije škola da se šuti, da se ne pokaže osmijeh ili ljutnja. Nije to njihova škola, nije to ni moja ni vaša škola, nismo to tako naučili i nismo to tako htjeli. 

Ali tako je. Septembar je, puno sam očekivala od njega, vjerovala sam u svu njegovu čaroliju, ali sam se razočarala. Djeca su nam tužna, djeci više nije stalo, djeca su nam izgubila vezu sa školom, djeca su nam se udaljila, djeca su nam nesretna, povučena i izgubljena. 

Tužna sam zbog njih, ali sam tužna i što će biti onih koji će se potruditi da taj osjećaj razočaranosti prodube. Bitno je jako da nauče sve što nisu, ali je najbitnije da nadoknade sve što su htjeli a nisu mogli. Štetu ćemo popravljati godinama.