ŠKOLSKA TRIJAŽA

Godinama se borimo zatvorenih usta, iskrivljenih leđa i klimanjem glave na svaku dodatnu obavezu koju kao prosvjetni radnici dobijamo u raznim uputama, instrukcijama, preporukama koje su obavezne. 

Gledamo, šutimo i radimo kako se traži od nas. Žalimo se jedni drugima u zbornicama, na hodnicima, žalimo se pogledima, otpuhivanjima … 

Papirologija je već odavno sjela na leđa našeg obrazovnog sistema i najbolje prolaze oni koji su ažurni administrativni radnici iz kojih je prosvjetni radnik, odgajatelj, pedagog i učitelj davno protjeran. Jer najbitnije je da se zadovolji forma dnevnika, forma nastavnog plana i programa, forma pripreme, forma zapisnika za svaku izgovorenu riječ, forma službene zabilješke za svaki problem i problemčić koji se desi. 

Tako godinama, broj formulara koji se trebaju popuniti, zadaća koje nam se šalju sa rokom “odmah” i “hitno” je rastao do takvog nivoa da kada ugledate učenike i stanete pred njih vi ste već iscrpljeni i umorni od silne papirologije koju ste morali ažurirati do same nastave. 

To je boljka koja nas boli godinama, kamen koji nas žulja, ali sada nije jedan, sada imamo kamenolom u cipelama obrazovanja. 

Živimo u doba pandemije, učimo u vrijeme pandemije, podučavamo u vrijeme pandemije i nikome nije jednostavno. Jer sve što je prije bilo jednostavno danas više nije. Ali isto tako slušamo kako djeca moraju ići u škole, škole se posljednje zatvaraju, prve otvaraju, djeci je potrebna socijalizacija i živa riječ učitelja, nastavnika… a niko ne kaže da su nam sada trenutno po školama prioritet evidencije koje moramo voditi. Da su nam škole najmanje škole. 

Kako treba izvoditi nastavu, kako pristupiti učenicima nakon toliko vremena provedenog u online okruženju, uopće izgleda nije bitno. Bitno je da se popune sve evidencije. 

Sretni jesmo što smo tamo gdje dugo nismo bili, sretni smo što imamo priliku da viđamo sve učenike i da im predajemo, ali imamo li vremena za predavanja? Imamo li vremena za učenike i podučavanje? Imamo li vremena da im se posvetimo onako kako bismo trebali i kako oni zaslužuju? 

Od samog ulaza u bilo koju školu imate osjećaj da ulazite u trijažni centar. 

Mjerimo temperature, dezinfikujemo, mjerimo razmake između klupa, popunjavamo obrasce kontakata, popunjavamo obrasce ko je kihnuo, ko je kahnuo, stotinu puta dnevno kažemo stavite maske kako treba, odvojite se, ne grupišite se, dezinfikujte se, odmaknite se, otvorite prozore, provjetrite kabinet, ne dijelite užinu, ne pijte iz iste flaše, ne gledajte se, ne pričajte, stavite maske na lica…

Pogledajte samo koliko kriterija treba zadovoljiti da bi počeo čas. 

Škole su postale trijažni centri, prosvjetni radnici sve osim ono za šta su se školovali, učenici sve manje sretni. Razmislimo, ima li neki novi formular koji trebamo popuniti danas. Sigurno smo neki zaboravili. Ako se nagomila u problemu ste, jer inspekcije hodaju po školama, valjda ništa bolje nismo ni zaslužili.