... NEOPHODNO JE

Septembar, mjesec nakon kojeg mnogi prosvjetni radnici osjete umor, požele pauzu, neki mali predah. 

Tako je uvijek, jer sve obaveze koje imamo nekako u septembru imaju posebnu težinu. Novo – staro, niti je novo, niti je staro. Drugačije je, neuporedivo sa svim onim što smo do sada imali. Vraćamo se nekim starim obrascima koji su nam poznati, radimo kako nismo nikad prije, vodimo računa o drugim stvarima pored same nastave. Ono što nismo nikada učili na fakultetima, s čim se nismo susretali jeste jedan posve novi problem u nastavi. 

Pozitivan učenik/učenica. 

O epidemijama smo čitali u knjigama, sada živimo u jednoj bez ikakvog posebnog znanja i edukacije. Učimo u hodu, prevazilazimo probleme u hodu i mislimo da nemamo vremena čekati da nas neko educira ili pokaže kako da se nosimo sa izazovima s kojima se svakodnevno susrećemo. 

Pozitivan učenik/učenica. 

Kako im pomoći, šta im reći, na koji način ih ohrabriti, kako ih oraspoložiti, kako ostale učenike koji su u odjeljenju obavijestiti, kako im objasniti da nema potrebe za brigu, kako, kako, kako?

Bezbroj je pitanja na koja svakodnevno moramo sami pronaći odgovore, pored svih obaveza i nastave koju izvodimo. Kako pomoći svima nama? Jednostavno. Škole osim pedagoga trebaju imati i psihologe koji će biti dostupni svim učenicima, roditeljima i nastavnicima u ovakvim situacijama. Sretne su škole koje imaju i pedagoga i psihologa. Ali šta je sa školama koje to nemaju? 

Znamo li koliko mladih psihologa čeka na birou, znamo li da jedva čekaju priliku za rad, znamo li od kakve bi pomoći bili svima nama da ih imamo na raspolaganju? Je li se neko sjetio da predloži da ti mladi ljudi sada, baš u ovo vrijeme, završe svoj pripravnički staž?

Ovo je vrijeme kada bi nam ovakva vrsta pomoći bila jako potrebna. Je li previše tražiti ovako nešto? 

Ne znam je li previše, ali znam da je neophodno.