Epidemiološke mjere po mjeri

Kakva je škola bez pismenih zadaća, testova i kontrolnih radova? Nepostojeća, vjerovatno. To je dio posla svakog prosvjetnog radnika o kojem se ne govori često, jer obično vas na prvo spominjanje ušutkaju izjavom da nam je to u opisu radnog mjesta, da smo za to plaćeni i da to ne trebamo spominjati kao poseban teret. 

Nije teret, nego obaveza koja nije ono zbog čega se ovaj posao voli. 

Protekla sedmica mi je bila u znaku pismenih zadaća. Predajem učenicima od prvog do četvrtog razreda. Kući sam donijela 160 zadaćnica. Da, dobro ste pročitali. 

Pored broja koji mi ledi krv u žilama, koči ruke, glavu, vrat, kičmu... jer valja to sve pregledati, ispraviti i ocijeniti, nađoh se u posebnoj dilemi. Šta sada s tim zadaćnicama? 

Kako šta, Selma? 

Nosiš kući, ispraviš i vratiš. Valjda si to i prije radila? Jasno. Radila jesam, ali u ovakvim okolnostima nisam. 

U vrijeme pandemije, kada ništa ne smijemo uzimati od drugih, dijeliti, koristiti isti pribor, kada moramo držati distancu, ne rukovati se, nositi masku, ja hladno kući u svoju porodicu donesoh 160 uzoraka, brisova ruku i prstiju. 

Možda ružno zvuči, ali tako je. 

Pošto nikada ne ispravljam pismene zadaće u školi, ni ovaj put nisam. Jer zadržavanja u školi u vrijeme pandemije, mimo nastave nisu preporučljiva. 

Stoga odlučih da i ovih skromnih 160 uzoraka donesem kući u svoju porodicu. 

Onog trenutka kada sam sve zadaćnice poredala na radni sto, čitaj trpezarijski, shvatih kakvu sam glupost napravila. Ali tada već bijaše kasno. Imam 160 uzoraka koje trebam otvoriti, prelistati, ispraviti, ocijeniti, dirati, inhalirati, rukovati se sa svakim listom... 

Pitam se šta od opreme da koristim? Rukavice, masku, sredstvo za dezifekciju? Da prsnem svaku stranicu i razlijem tintu nalivpera kojim su učenici pisali? Da perem ruke nakon svake bilježnice, da se dezinfikujem, da gledam iz daljine? Ne znam, jednostavno nisam o ovome razmišljala, ali izgleda da nisu ni drugi. Oni koji su trebali. 

Epidemiološke mjere po mjeri. Mjeri koga, čega? Pitam se da nisam negdje nešto propustila? Možda je negdje i rečeno kako se ispravljaju kontrolni, testovi, pismene u vrijeme pandemije. Sa koje distance i uz koju obaveznu opremu. Pitam se jesam li ja jedina koja o tome razmišlja na načina da sam kući donijela malu bombu koja može eksplodirati ili ja to pretjerujem? 

Ili samo opušteno treba da pregledam 160 brisova, pardon zadaća, da ocijenim i da liznem prst svaki put kada treba da okrenem novi list. 

Mislim da smo upravo okrenuli novi list obrazovanja, bez lizanja prsta. 

Nova obavezna oprema, pored crvene olovke, bit će pinceta, zaštitne maske, naočale za varenje i rukavice. Eh, kada se samo sjetim kako smo nekada pravili dramu od svega, sad mi se plače.