Bez naslova, samo tuga...

Neka se tuga stisla u grudima. Ne mogu da nađem objašnjenja, tražim prave riječi da sebi i drugima kažem da nas je nešto načelo. Načeti smo kao društvo odavno, izbušeni poput sira, skrivamo se svako u nekom svom krateru, na koji smo se navikli koliko god on jadan bio. Živimo, životarimo, prolazimo jedni pored drugih, svako za svojim problemima, svako sa svojim mukama i ne dotiče nas ništa, sve do trenutka kada čujemo vijest koja nas saspe i pretvori u krhotine.

Od smrti je strašnija samo smrt mladog čovjeka. Nema riječi, nema te utjehe koja se može izgovoriti naglas i u dubini sebe samog, da onim najbližim bude lakše, da nama samima bude lakše shvatiti. Gubitak je to riječi, trenutak kada svaka pametna misao nestane čovjeku iz glave, trenutak kada se zaledi srce i pukne kao ledenica. 

Šta smo to kao društvo pogriješili, ko nas je to naučio da ovu zemlju uništavamo do te mjere da mladi ljudi ne žele da ovdje žive, kakve to nepravde vladaju ovim prostorima da nam djeca ne mogu sretno da žive, još sretnije da odrastaju u sretne i zadovoljne ljude? Koliko smo zakazali u vrtićima, školama, fakultetima, firmama, na ulicama, na igralištima ... da ne primjećujemo kada neko ima problem?

Da li je sve moglo biti drugačije? Da li smo mogli novac da trošimo na pametnije stvari umjesto na izborne kampanje? Da li su jedni izbori važniji od života mladih ljudi koji nas napuštaju tako što odlaze iz ove zemlje ili tako što odlaze sa ovog svijeta? Koliko košta sreća i zdravlje naše djece? 

Gdje se to kupuje i da li se može dići kredit za sreću? 

Pitanja su koja su u mojoj glavi.

Samo se pitam jesmo li mogli išta spriječiti, prepoznati, naslutiti? 

Jesmo li? Ili smo se kao društvo sveli samo na to da slušamo političare koji nam prijete sa svih strana, da se stresamo na svaku izjavu, da umjesto da gradimo bolju budućnost zbog naše djece, mi ih još više zbunjujemo našim zabrinutim licima? Mnogo je primjera u kojima smo zakazali, a mogli smo bolje, ne zato što smo znali kako se može bolje, nego zato što nam je to bila obaveza. Obaveza nam je da čuvamo i fizičko i psihičko zdravlje naše djece, svako sa svoga položaja. Svi smo krivi za sve što nam je promaklo. 

Osmijeh nije znak da je neko sretan, osmijeh nije mjerilo sreće, oni koji se smiju ne znači da su sretni, oni koji su nasmijani ne znači da je sve uredu...

Jedan osmijeh je ugašen zauvijek. Koliko će ih još biti? 

Psihologa bez posla je mnogo, još više onih koji ih trebaju u svim ustanovama. 

Jedan život nema cijenu, a mi se odavno cjenkamo. DOKLE???