ČITAČI

Priča se opet i piše o tome da nam učenici završnih razreda ne znaju čitati. Ustvari znaju, ali ne baš kako se očekuje, ne po ishodima učenja, ne na nivou čitanja i razumijevanja pročitanog za njihov uzrast. 

Sigurno da je tako, znamo svi mi koji radimo sa učenicima svih uzrasta. Detektovan problem odavno. 

A je li to toga nikada prije nije bilo? Jeste, samo takvi nisu završavali fakultete, a danas završavaju. 

E sada imamo problem koji se zove kako su došli do fakulteta? Odlično pitanje. Sada se samo čeka da neko kaže ko je kriv. Da nekoga nanišanimo prstom i kažemo evo oni su krivi, jer nekako je sve lakše kada se nađe krivac, jer onda ovaj što nišani sa sebe skida krivicu. 

Nastavnici će reći da su takvi došli u predmetnu nastavu, profesori u srednjoj da su takvi došli iz osnovne, na fakultetima neće ni primijetiti da ne znaju čitati, a eto upisaše fakultet. Pa kako? Pa lijepo. Eto dođoše do fakulteta. Vidite da tehnički može. Može se doći do fakulteta i kada ne znate baš tečno čitati. Učitelji imaju najodgovorniji posao, da nauče sve ono što poslije samo nadograđujemo, grade temelje na koje mi poslije gradimo ili jednospratnicu ili neki toranj. Kakav je temelj ne zavisi samo od učitelja, zavisi od mnogo drugih faktora.  

Postoje metode koje se koriste da učenici nauče čitati i pisati – metode početnog čitanja i pisanja i svakog učenika učitelji nauče čitati. Ali ne vježba svaki i ne čita svaki. E tu je najveći problem. I bicikl naučite voziti, ali ako ne vozite redovno, udarit ćete u svaku banderu.

Koliko čitaju, dobro je. O važnosti čitanja s razumijevanjem neću uopće pisati. Jasno je samo da mi razumijevanja nemamo za probleme na koje nailazimo godinama i koje detektujemo, ali ih ne pokušavamo riješiti. Ili ne znamo, ili nećemo, ili čekamo da nam neko drugi to završi, ali ima i nešto što nije u našim ingerencijama. Mi ne obrazujemo roditelje. 

Ne branim nastavne planove i programe, ne branim ni prosvjetne radnike, ali šta da radimo sa roditeljima koji pred svojom djecom nikada knjigu nisu otvorili, nemaju knjige u svojoj kući, pred djecom se hvale da su zadnji put pročitali Veselu svesku, za lektire kažu da skinu sa interneta, za pismenu da će im tetka napisati, zadaću strina napisati. Naravno, tetke i strine čitaju, djeca ne. 

Šta ćemo s tim? Ništa, opet su škola, učitelji, nastavnici, planovi zakazali. Porodica nije, kuća bez knjiga nije, kuća sa televizorom veličine školske table na kojem se gledaju farme nije nimalo kriva. Mogu ja biti najbolja učiteljica, nastavnica ili profesorica koja na najbolji mogući način pokušava probuditi ljubav prema čitanju kod učenika, ali ako dijete nije okruženo knjigama i ako nema porodicu koja ga također usmjerava na čitanje knjiga, onda uzalud nam trud čitači...