Hajde da pričamo o miru

Kraj februara, sunčan dan sličan proljetnom, poranilo proljeće ili samo njegov privid.

Dovoljno razloga za sreću, glasnu muziku iz automobila koja dopire kroz otvorene prozore, ali samo neka teška tišina, samo muk. Knedla u grlu stala i guši me. Zar sunčan dan krajem februara nije dovoljno dobar razlog za sreću? Nije, jer nesreće dolaze i kada je lijep dan. 

 Na radiju vijesti od kojih mi se zaledio pogled na semaforu, zaledio sa suzama u očima koje su krenule niz lice a da nisu ni pitale za dozvolu. Sve mi pred očima prolazi kroz maglu i uljani pogled poslije bujice suza zamutio je svaku sliku u mojoj glavi. 

Rat je kažu.

Negdje, tu, blizu, iza ćoška, ovdje, pred nama, pred našim očima, u 21. stoljeću, rat je počeo. Zabranila sam sebi tu riječ odavno, izbjegavam je kad god stignem, ali jutros me ulovila, nespremnu, ranjivu i malu. Ulovila me na putu do posla, u automobilu dok sam slušala radio, ulovila kao lagan plijen.

Suze su me izdale, izdale svaki moj trud da zakopam u svojoj glavi sve ono što nam se dogodilo, sve ono što smo preživjeli i sa čijim posljedicama još uvijek živimo.

Rat je počeo. 

Počela je najstrašnija igra koju je čovječanstvo izmislilo u kojoj uvijek gube nedužni, slabi, djeca…Gasim radio i u tišini vozim preostali dio puta. Ali tišina je samo privid. U glavi mi tutnji zvuk granata, zavijanje sirena, detonacije koje mi potresaju dušu i srce mrve na komadiće kao bombonu na koju stane neki bezobzirni, negativni lik iz akcionih filmova.

Razmišljam o svemu onome što smo prošli… ne mogu ja to, ne znam ja to opet, neću ja to opet ni sebi ni svom djetetu ni svoj našoj djeci, ni tamo nekoj djeci iz zemlje u kojoj nikada nisam bila. Ali djeca su djeca, rat je rat kako god se pisala i izgovarala ta riječ. Jednako je strašna na svim jezicima svijeta. Strah je strah. 

Trebalo mi je da sjedim u automobilu neko vrijeme, da isplačem sve suze koje sam čuvala u sebi jer sam bila dijete kada su mi oduzete godine koje su trebale biti moje djetinjstvo. Trebalo mi je da sada kao odrasla osoba znam da sam bila hrabra tada, ali da sada više nisam. Jer mala ja je ostala u ratu koji nije htjela, a sada opet shvatam da za rat ne možeš biti dovoljno star, zreo i hrabar da ga shvatiš. 

Dolazim na časove zamišljena i tužna. Nije svojstveno meni, učenici me takvu ne poznaju. Posmatraju me i ne komentarišu. Radimo u nekoj čudnoj tugaljivoj atmosferi koja ne liči na nas, ali radimo. 

A onda, rečenica koje sam se plašila. Rečenica koju nisam htjela čuti od njih, rečenica koja će me još više potresti od same vijesti da je počeo rat, tamo negdje, tu blizu, u nekoj zemlji, tu iza ćoška, nama pred nosom i očima.

“Profesorice, počeo je rat.” 

Govori mi momak od 18 godina, još golobrad. Izrastao u snažnog mladića sa očima veselog dječaka, koji ni sam ne zna je li dovoljno velik ili dovoljno lud da postane velik, odrastao čovjek. 

Muk! U glavi mi zvoni njegova rečenica, suzdržavam se da suze čuvam na jednom mjestu, da tu pred njima ne pokažem koliko sam slaba jutros, nemoćna i tužna, da ne pokažem koliko me boli sve što znam i što čujem, da ne pokažem koliko se plašim… 

Gledam u njihova lica. Mladi su, lijepi, snažni, veseli, imaju dječije poglede, puni su života…

“Profesorice, znate li da je počeo rat?” 

Muk, suze koje nisu više imale šta da traže u mojim očima i onda tišina koju nikada nisam voljela, ali ovakvu nikada nisam doživjela. 

“Izvinite, profesorice, sigurno ste preživjeli rat.” 

* * *

Izvinite svi vi, mladi ljudi, što vam ništa pametnije nismo mogli ostaviti u amanet, ništa drugo osim generacijske traume i boli koja je pokopana plitko, površinski i na svako spominjanje rata ispliva kao korov poslije kiše. 

Pogledala sam ih i rekla da nemaju zbog čega da se izvinjavaju, da sam ja ta koja treba da se izvini, jer nije baš primjereno da profesorica na času plače, ali da smo i mi ljudi od krvi i mesa. Bilo im je lakše kada sam to rekla. I mi plačemo. 

A onda još jedno pitanje, pitanje koje ne želim da čujem.

“Možete li nam pričati o ratu, jasno je da ste ga preživjeli?”

Opet sam ih gledala kako su mladi, zreli, pametni, talentirani i kako su sakrili dječije poglede u svojim očima, jer sada treba pričati o stvarima koje su ozbiljne i koje su za odrasle ljude. 

 “Bolje da vam pričam o miru. O njegovoj ljepoti, o tome koliko treba da ga cijenite, da budete sretni što večeras imate krov nad glavom, toplinu doma, hranu na stolu, tople zagrljaje onih koji vas vole, da pričamo o ljepoti života i svega onoga što on jeste, da pričamo o bombama koje potresaju srce kada se zaljubite i kada vas pogleda, da pričamo o kiši poljubaca koju treba da pamtite u svom životu, o detonacijama koje će učiniti da vam koljena klecaju od ljepote, hajde da o tome pričamo. Rat je najstrašnija stvar koja se može dogoditi. Kaže vam neko ko to zna, sigurno, provjereno. Jer rat je rat, gdje god da se dešavao. Zato hajde da pričamo o miru koji tako malo cijenimo kada ga imamo. Želim vam mir, vama, svoj djeci svijeta, svim mladim ljudima ovog svijeta, želim samo mir. Jer ja znam kako izgleda kada ga izgubimo. 

Pogledala sam u njih i mislim da sam im ispričala najiskreniju priču o ratu. 

Kada je zvonilo sjedili su u svojim klupama, nisu požurili da izađu, gledali su ispred sebe. Ne znam o čemu su razmišljali, šta je bilo u njihovim glavama, da li su im moje riječi išta značile, ali znam samo jedno, da ne želim da ih neko odvoji od njihovih djevojaka, da sutra prate svoje porodice dok oni ostaju i ljube mirisnu kosu kćeri koje će otići iz rata u zemlje u kojima živi mir, ne želim da ugledaju srce, nacrtano nespretnim pokretima malih prstiju na zamagljenim staklima autobusa u kojem će otići sva ljubav njihovog svijeta. Želim da nikada ne osjete rat, da bi znali šta znači imati mir.