Nekako s proljeća

Nekako s proljeća skinuli smo maske s lica, škole su počele da liče na škole, vratili smo se u neku rutinu koja nam je bila poznata od prije. 

Trebalo nam je da znamo da nismo zaboravili kako izgleda život u školi onako kako smo naučili da ga živimo. 

Vraćamo se nastavi i svim vannastavnim aktivnostima koje su nam već dobro poznate. 

Bez obzira na tu olakšicu i što smo svi poželjeli povratak na staro, na staro se vraćaju i svi problemi koje smo imali prije svega ovoga. 

Proljeće je. A kada je proljeće u školama, to znači samo jedno. Nastavne i vannastavne aktivnosti su toliko zgusnute, a motivacija učenika jako loša. 

Vraćamo se takmičenjima, maturama, testovima, provjerama, priredbama, pripremama, svemu onome što zahtijeva ozbiljan rad i maksimalno zalaganje, ali niko već godinama ne poduzima ništa po pitanju planiranja svih tih aktivnosti. 

Vrlo često isti učenici su prezauzeti raznim takmičenjima i afirmacijom škole, dok obavezne školske obaveze čekaju. 

Nekako godinama takvi kalendari aktivnosti, smotri, provjera znanja, raznih manifestacija kao da samo čekaju proljeće, pa da krenu u napad. 

Stalno dolaze dopisi, stalno se nešto traži, stalno neki konkursi, radionice i sve ostalo što je pohvalno i što treba našim učenicima, ali...

Školska godina traje od septembra do juna, i nekako kada se sve zbroji vidimo da je frekvencija aktivnosti najveća u proljeće, kada je kod učenika evidentno prisutan manjak motivacije, želje za učenjem, sveprisutni umor koji vrlo često traje upravo onoliko koliko i sve navedene aktivnosti. 

Mislim da svaki prosvjetni radnik zna o čemu govorim. Svi smo obavezni, učenici rade uz našu podršku koja izuzetno crpi i nas same, koliko god imali volje, želje i ljubavi. 

I sve se to nekako preživi i sav taj rad na guranje i sav taj rad uz pad motivacije i želje za učenjem kada sve probehara i sve drugo postane važnije od škole, ali ono što godinama gledamo, prihvatamo i šutimo jeste činjenica da isti ti učenici od tih takmičenja nemaju velike koristi. 

Da, bodove za upis u srednju školu imaju, ali da li su oni svjesni tih bodova kada se spremaju za takmičenja? Oni nisu, roditelji jesu. Opet njima ništa, jer oni tako ne gledaju na pobjede. 

Oni žele prave nagrade, opipljive, da se pohvale ostalim drugovima i drugaricama šta su osvojili. Jer, da se ne lažemo, to bi bila prava motivacija. 

Ovako, sve dok za osvojena mjesta učenici dobijaju zahvalnice, diplome i tapšanje po ramenu nema ni motivacije, ni takmičarskog duha.