April je...

SARAJEVO

petak, 08. april 2022.

Miriše behar na prve trešnje, prve ljubavi i prve poljupce. Miriše Sarajevo moje nikada ljepše. Znaju li to naša djeca?

SARAJEVO

April je. Behar se prosuo Sarajevom. Vjetar trči ispod sarajevskih mostava i utrkuje se s Miljackom. Sve miriše na proljeće. I zrak i kiša koja se na nebu smjenjuje s dugama koje šaraju nebo i spajaju lijevu i desnu stranu grada, praveći još koji most. 

Gazim starom kaldrmom i moji koraci se miješaju s drugim koracima, koracima turista koji su tu i obilaze moj grad. Dive mu se na hiljade načina, fotografišu se, uživaju u njegovoj ljepoti

A ko i ne bi? Sarajevo je grad za divljenje. Ljudi u njemu su za divljenje. Ali na trenutak se vratiše sve slike iz prošlosti. Stojim na Latinskoj ćupriji dok vjetar nosi miris prvog behara s Bentbaše. Fijuče mi u glavi, ruke su mi teške pod teretom koji nosim. Leđa su mi nejaka, ruke male i slabe. Srce u grudima preplašeno i dječije. Noge od straha nestale. Stisnula sam zube i hodam. Koraci su mali i s mukom ih pravim. Pokušavam da što prije pređem preko ćuprije i sakrijem se iza Vijećnice. Ona mi je utočište, nju niko ne smije da dira. Barem sam tada tako mislila. Ona će me zaštititi od snajpera. Barutom miriše zrak. Hodam, ali kao da stojim u mjestu. Ramena su mi savijena do zemlje.

Mislim da sam tako neprimjetna. Pokušavam da se ne krećem pravolinijski, nego da idem malo lijevo, malo desno. Stisnula sam zube toliko da boli. Razmišljam da imam samo jedanaest godina. Da sada, umjesto da sjedim u školskim klupama, nosim vodu s Toplika. Nisam jedina, to svi moji vršnjaci rade. Brojim korake do kraja ćuprije. Još samo par koraka i to je kraj ili kraj ćuprije ili kraj života. Nikada nismo mogli znati. Prolazim iza Vijećnice i već sam lahka kao pero. Noge mi više nisu teške, nosim kanistere bez muke. Već razmišljam šta možemo od tih 10 litara vode. To je bio prvi put da sam sama otišla na Toplik sa ostalom djecom iz mahale. Svi smo sada pričljiviji kada smo prešli Latinsku ćupriju. Jedni jedva čekaju trešnje jer behara ima puno, drugi planiraju da se probaju utrkivati uz Kovače s kanisterima, treći se vesele što će majkama donijeti vodu za hljeb, jer je bolja voda s Toplika od one s Pivare, a ja šutim. Hodam sa svojim teretom. Misli su mi negdje daleko. Tamo gdje djeca ne nose kanistere, nego knjige u rukama. Okrećem se Vijećnici da je pogledam u znak zahvalnosti što sam se iza nje opet sakrila. Hodamo mahalom i svako par metara neko ulazi u svoju avliju i galami s avlijskih vrata da svi znaju da je voda stigla. 

Ja se približavam svojoj avliji i ponosna sam na sebe. Imam jedanaest godina, donijela sam deset litara vode u svoju kuću. Ne galamim s kapije da je stigla voda, nego samo sretna kažem: "Vratila sam se!" 

Preživjela sam mnogo puta Latinsku ćupriju, preživjela opsadu Sarajeva, preživjela granatiranja, školu u podrumu, smrzotine na rukama i nogama, preživjela ratno djetinjstvo. 

April je opet tu. Miriše behar na prve trešnje, prve ljubavi i prve poljupce. Miriše Sarajevo moje nikada ljepše. Znaju li to naša djeca? Pričamo li im o tome kako nije uvijek bilo ovakvo? Jesu li svjesni u kakvom gradu žive? Koliko je priča o opkoljenom Sarajevu napisano za djecu? Imamo li roman za djecu koji govori o ratnom djetinjstvu? Koliko se o tome uči u školama? 

Zato, ne šutite! Ispričajte svojoj djeci, svojim učenicima priču o ratnom Sarajevu, ne da ih prepadate, nego da još više vole grad u kojem žive.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci