U susret 20. novembru

Hej ti, malo čupavo čudo, nastalo iz ljubavi. Ti zbog kojeg ozbiljni ljudi tepaju, igraju se na podu, slažu kockice, poblesave i ponovo postanu djeca.

Ti, maleno moje, koje će odrasti brže nego što želim, želim da ovo znaš:

Niko, ama baš niko, na svijetu nema pravo da te vrijeđa.

Niko ne smije da se smije tvom krivom zubu, tvojim pjegama na nosu, tvojoj ocjeni ili tvom džemperu. 

Niko ne smije da ti govori da nećeš nikada ništa postići jer tvoji snovi nisu kao njihovi. Milo moje, neka te ne plaše zli ljudi koji žive od svoje zlobe, prepoznat ćeš ih jer se ne znaju smijati. 

Znaj da nikada niko ne smije da te natjera na ono što ti ne želiš i ne smije da ti govori da si bezobrazno derište jer ne pristaješ na njihove ucjene. 

Nije istina da treba da šutiš kada imaš nešto da kažeš, nije istina da treba da se slažeš s mišljenjima suprotnim od tvog, nije istina da ti nemaš pravo da misliš.

Znaj, da nisi samo neko kome treba zaštita. Ti imaš svoja prava, a tvoja prava nisu manja prava od prava odraslih, samo zato što si dijete. 

Bježi od onih koji su zaboravili da su nekada bili djeca. Sklanjaj se od onih koji te žele uporediti s drugima, jer, čudo moje, ti sebi svijetliš put onoliko koliko tebi treba. 

Milo moje, znaj da trebaš biti zaštićeno i da treba da te čuvamo i pazimo dok rasteš. Tvoj korak je mali i ne treba da ga prilagođavaš nikome, pa ni meni.

Nemoj da misliš da te ne volimo kada pustimo da napraviš grešku jer tako se uči i tako mali postaju veliki. Ne ljuti se na nas kada ne želimo da radimo nešto za tebe jer tvoje ručice jesu male, ali ono što one naprave je najljepše djelo. 

Milo moje, znam da prebrzo rasteš u svijetu koji se prebrzo vrti. Znam da možda ne razumiješ mnogo toga što ti sada govorim i to je prirodno. Samo bih voljela da te naučim, da i kada odrasteš, čuvaš dijete u sebi. I krivi zub, i pjegavi nos, i naopako izgovorene riječi, i oči koje se smiju i iskreni osmijeh koji samo dijete ima. 

Obećaj mi.