UVIJEK JE DO NAS

četvrtak, 04. maj 2023.

Danas sam ostavila dijete ispred škole i sjedila još 10 minuta u automobilu i plakala. Jutros su isto tako neki roditelji u Beogradu mahnuli i poljubili svoje dijete posljednji put.

UVIJEK JE DO NAS

Sjedim i ne mogu da krenem. Moram na posao, u školu, u razred, među djecu. Okreće mi se stomak i vrištala bih na sav glas da znam da će pomoći. 

Da! 

Krivi smo što se vršnjačko nasilje u osnovnim i srednjim školama ne tretira, ne rješava, što se zataškava i banalizira do te mjere da od žrtve pravimo razmaženo derište kojem sve smeta. 

Da! 

Krivi smo što godinama u osnovnim školama imamo djecu koja imaju ozbiljne poremećaje kod kojih nikada nije urađena stručna ekspertiza jer roditelji ne mogu prihvatiti da im dijete ima određene probleme. 

DA! 

Krivi smo što smo dozvolili da nam nestručni, nekompetentni vode škole i konstantno guraju pod tepih sve probleme o kojima se mora vrištati. 

Da! 

Krivi smo što su nas uništili administracijom, formularima, formom i piskaranjima da nam vrišteći problemi promiču pred nosom, dok nam drugi govore da ne talasamo. 

Da! 

Krivi smo što su nam nametnuli prosjek ocjena. I ponovit ću da će nas 5.0 procenat koštati više nego neki drugi procenti. 

Jer DA!

Krivi smo za sve bolesne ambicije našeg licemjernog društva u kojem živimo. 

Da! Krivi smo što se plašimo priznati naglas da smo skrenuli s puta i da nas je ovo dijete, nesretno na svoj način, moralo na ovako svirep način osvijestiti da živimo u svijetu poremećenih vrijednosti. 

Da tiktokovi vedre i oblače, da su autoriteti tamo s te strane mobilnog ekrana, da su zadruge i farme najgledaniji programi i Da! KRIVI SMO jer su nam porodice disfunkcionalne, iako ne izgledaju tako. 

Da! Krivi smo što nemamo vremena za svoju djecu, za njihove priče i probleme! 

DA! Krivi smo što smo dozvolili sebi da smo umorni kada trebamo njima, a nismo kada uzimamo posao na posao da zaradimo više da njima, djeci, možemo kupiti bolji telefon da im gurnemo u ruke, da nas ne smaraju. Da mi možemo imati bolji telefon da skrolamo život, dok nam dijete u drugoj sobi kuje planove kako ubiti sebe ili druge. 

Da! Krivi smo što sve to znamo i ništa ne poduzimamo. 

Evo čekam i razmišljam šta će se poduzeti nakon ovakve tragedije.

Očekujem da nas zatrpaju anketama, formularima, statističkim podacima koje NIKADA, NIKO NIJE iskoristio da se nešto popravi. 

Nama statistički podaci jasniji od ovih ne trebaju. 

Učenik ubio svoje drugare!

Bio je odličan i primjeran učenik!

Strašnije, jasnije, bolnije od ovoga ne može. Nije vrijeme za analize, vrijeme je za akcije koje će biti važnije od nastavnih planova i programa. Jer evo vidimo da smo fulili. Važnije od bilo kakvih reformi jer mi smo devastirani, srušeni do temelja i moramo ispočetka krenuti. Važnije od ocjena i procjena znanja će nam biti da procijenimo zdravlje obrazovnog sistema. A svi znamo da je "pacijent" na aparatima. 

Ako mislite da ćete problem riješiti tako što ćete poslati policiju u škole, onda nam i ne trebaju. Zatvorimo ih. 

Pitam se i kao roditelj i kao prosvjetni radnik, da li ćemo shvatiti poruke koje nam je ovo dijete poslalo. Da li ćemo iz ove tragedije shvatiti da smo negdje opasno zeznuli stvar i da li ćemo shvatiti da nije do djece, da je do NAS odraslih. Bilo sa ove ili one strane. Uvijek je do nas. Odraslih koji nisu vidjeli nasilje, nisu prijavili nasilje, koji su zapostavljali svoju djecu, koji su uništili ove generacije. Uvijek je do nas. 

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci