KOLIKO JE TEŠKA JEDINICA

Sjećam se svoje prve jedinice u životu kao prve ljubavi. Zdrmala me dobro, onako pošteno i pravo u glavu. Zbog nje sam isplakala manji potop svijeta. Mrzila sam matematiku, teoreme, formule, školu, nastavnika... uglavnom sve. Kao kada se nesretno zaljubiš i patiš, e tako se pati zbog prve jedinice. Već tada mi je bilo jasno da matematika i ja nikada nećemo biti u ljubavi, da se ja neću po njenim formulama ponašati i da jedino računanje u životu koje budem voljela će biti računanje da samo ono što iskreno voliš raditi daje dobre rezultate. Preživljavala se ta matematika nekako i u osnovnoj i u srednjoj školi. Konačno sam upisala fakultet gdje nema matematike. Prva matematika je bila udaljena od mene nekoliko tramvajskih stanica i to je bilo prihvatljivo, a ljudima koji su studirali matematiku sam se divila jednako kao i astronautima.

Završila sam fakultet na kojem sam učila predmete koji su bili jednako teški kao matematika, ali se nisu tako zvali, pa je odmah bilo lakše.

I onda je došlo vrijeme da i ja nekome dam jedinicu. Znate onu pravu, pravcatu u dnevnik. Onu zbog koje se plače kao zbog prve ljubavi, rone suze i mrzi nastavnik do kraja života. Nisam osjećala teret te ocjene. Tom učeniku nije bila ni prva ni posljednja. Bila je debelo zaslužena i opravdana, njom sam dugo prijetila dok je konačno nisam upisala u dnevnik, onog trenutka kada je sazrela.

Nisam morala da objašnjavam, sve je bilo objašnjeno. On nije pitao ni zašto, ni kako. Mislila sam da je to vrlo zrelo. Nije jecao i krivio se kao ja kada sam se prvi put s njom srela. Slaba sam na suze, pogotovo muške, to nikako ne mogu da podnesem, pa sam mu bila zahvalna što nije plakao. Pomislih, kako je iskusan i zreo. Samosvjesna djeca znaju kada ne znaju i znaju šta neznanje donosi.

Ali da priča nije jednostavna kao moja, ubrzo sam otkrila. Krenula sam kući i kada sam došla do svog automobila dobila sam poklon sa posvetom. Razbijena šoferšajbna i papirić sa jedinicom i svojeručnim potpisom. Počela sam plakati kao i onda kada sam dobila prvu jedinicu.

Nisam znala da će me tuđe jedinice ovako pogoditi, ova me baš pogodila i to više nego moja. Rasula sam se u paramparčad kao i moja šoferšajbna. Naravno da sam pomislila da sam pogriješila profesiju, da nisam trebala da radim ovaj posao ako ću oplakati svaku jedinicu koju dam i na kraju se ozbiljno zapitala da li možda jedinice više nisu u modi. Šta se desilo sa jedinicama? Da li ih smijem davati i da li ću za svaku fasovati, i to pošteno?

Moja genaracija ih je dobijala redovno, neko više neko manje. Oplakivale su se u školi i kod kuće i poslije njih smo bili manji od makova zrna. Učili smo toliko da su nam glave šištale kao pretis-lonci samo da se ne ponovi. Šta je sad ovo, ne smiješ dati jedinicu ni kada je debelo zaslužena? Da li da dajem samo petice ili da radim za šoferšajbne?

Jasno je bilo ko je to uradio, ostavio je svoje ime i prezime. Bio je to njegov revolt i njegova osveta. Ja sam odlučila da taj slučaj dalje ne analiziram. Odlučila sam da o tome ne pričam, da prihvatim tu svoju razbijenu šoferšajbnu i da se s njom fino zrelo izborim, koliko god skupa bila.

Na sljedećem času sjedio je u posljednjoj klupi i čekao kao zapeta puška da ga javno optužim pred svima. Ja sam držala čas kao da se ništa nije dogodilo. On je sjedio kao na iglama. Čas se završio, a on je bio potpuno zbunjen. Izašao je iz kabineta bez riječi. Šoferšajbnu sam popravila, bila je popriličan izdatak u poprilično nezgodno vrijeme, koju sam poprilično osjetila na svom budžetu.

Prolazili su dani, a ja nikome ništa nisam govorila, ni njemu ni drugima. Pravila sam se kao da se ništa nije dogodilo. Sve vrijeme sam se preispitivala da li sam dobro postupila, da li sam ga trebala prijaviti, obavijestiti roditelje, dokazati da je on, da li će to poslati neku krivu poruku pubertetliji koji baš ne voli knjigu da može raditi šta želi.

Hiljadu pitanja je bilo u mojoj glavi. A onda je došao test i već sam razmišljala šta će se dogoditi. Oni nije učio, što bi značilo u prevodu još jedna šoferšajbna razbijena, a to bi već bilo previše.

 Da se ne lažemo, jedva sam čekala da pregledam njegov test. Dobio je trojku. Bila sam iznenađena. Učenik koji bi predao svaki test neurađen, ili prazan list, sada je dobio trojku. Dijelila sam testove i prozvala njega. Rekla sam da me pozitivno iznenadio i da mi je drago da je počeo učiti. Samo se nasmijao i spustio glavu. Nije ništa rekao. Do polugodišta je vrijedno radio, učio, čitao knjige, javljao se i svaki dan iznenađivao sebe, svoje drugove, roditelje i mene. Razbijenu šoferšajbnu sam davno zaboravila. Na kraju školske godine zaključna ocjena je bila itekako dobra, zaslužena i opravdana. Bio je posljednji dan nastave, prišla sam automobilu i vidjela nešto na šoferšajbni. Na njoj je bila poruka i jedna tratinčica, krhka, lomljiva i lijepa. Počela sam čitati poruku i plakati, opet.

 „Hvala Vam što ste me naučili kakav čovjek ne treba da budem.“ Nije se potpisao, nije ni trebao.

Bila sam sigurna da je ta jedinica koju sam dala bila najbolja jedinica, da je ta razbijena šoferšajbna i novac koji sam potrošila da je popravim bio najbolje uložen novac i da je moja šutnja dala veće rezultate nego bilo koja moja priča. I da, ova jedinica me naučila računati. Od tog dana RAČUNAM samo na dobro u ljudima i svaki dan pronalazim nove FORMULE da pronađem to dobro u njima. Moram priznati, zadovoljna sam REZULTATIMA.