RASPUSTI SE I UŽIVAJ...

Petak i kraj prvog polugodišta, dupla sreća ili pun pogodak. Ko je sretniji – učenici, nastavnici ili roditelji? Ne zna se čija je sreća veća. Učenici konačno slobodni, nema testova, obaveza, ranog buđenja, zadaća i stalnog zvocanja roditelja. Nastavnici sretni, ali se prave da im je to normalno, a u sebi vrište od sreće, da se ne lažemo. I onda roditelji, koji odahnu dušom svojom jer nema više zadaća. Svi u euforiji, sretni, ushićeni, veseli... Dosta je bilo svega. Kuju se planovi šta će se raditi na raspustu, daju se prijedlozi, nude se razne opcije za što luđi provod i onda hladan tuš... kada ih pitate kako će provesti raspust, šta će raditi, oni svi kažu NIŠTA. Sada je vrijeme da se ne radi ništa, vrijeme je da se raspuste.

Kako može dijete da ne radi ništa? Odzvoni mi u glavi.

Jesmo li mi imali raspuste? Jesmo.

Jesmo li im se radovali? Jesmo.

Jesmo li mi radili ništa? E pa nismo.

Pa kako smo onda djecu naučili da za raspust žele ništa. Ali nije to ništa. Oni žele da spavaju dugo, da gledaju televiziju, da se igraju igrica do kasno u noć, da neograničeno koriste mobitele, da se porukaju na facebooku, da postavljaju slike na instagramu, da šalju zahtjeve za prijateljstva... Zahtjev da imaju nekog „prijatelja“, dok se sa pravim, bliskim prijateljima, nisu vidjeli niti jednom kako je počeo rasput, a kamoli otišli na planinu ili klizanje. Znam da će mi sada mnogi zamjeriti i reći da nije tačno da njihova djeca nekvalitetno provode svoje raspuste, da će ići na skijanje, klizanje, na sankanje, u posjetu dedi i nani, deki i baki. Da, sve će oni to raditi, istina, ali zato što ih mi, roditelji, tjeramo na to. Kada biste ih pitali da li to oni žele, plašim se da bi odgovor bio strašan. Nije upitno šta mi svojoj djeci možemo priuštiti, neko više neko manje, ali dovoljno da se popuni raspust, strašno je to što naša djeca nisu zadovoljna time i što i kada pristanu na sve ovo što im ponudimo, rade bez imalo ushićenja. Nema više žara u očima kada počne padati snijeg. Svi bi pravili Snješka iz topline svoga doma. Njima je mrsko da izlaze vani i kvase se, ne žele da im je hladno, bolje im je uz telefon. Valjanje u snijegu vide još samo na reklamama i starim novogodišnjim filmovima. Niko nije rumen u licu, jer se susret sa minusima izbjegava. Stalno govore da neće raditi ništa, a još gora opcija je kada kažu da im je dosadno, ali ne žele ništa. Negdje smo debelo nešto zeznuli. I mi smo svi bili djeca koja su jedva čekala raspust, ali odgovor ništa nikada nije bio opcija. I to je tačno da ni nas roditelji nisu pitali šta želimo, slali su nas gdje su mislili da će nam biti dobro, ali razlika je bila u tome što smo mi uživali u tome i jedva čekali.

Gledam cijeli januar mrzovoljne face kako tovare skije u kombije koji dolaze po njih na kućnu adresu, kako im sve ispada iz ruku jer im se spava, jer su cijelu noć proveli na telefonu. Gledam ih kako jedva hodaju i jedva čekaju da odspavaju turu do planine. Dug je mjesec da se ne radi ništa. I oni što će ići na planinu, skijanje, klizanje, u posjete, na putovanje, vratit će se i opet će reći da nisu radili ništa specijalno. Tužno i strašno u isto vrijeme. Sve smo im servirali, sve im pružili, sve kupili ako ne odmah onda sad, sve im isplanirali, sve organizovali, sve platili i oni na kraju nisu zadovoljni. Eto tu je greška, ko ne prizna sad, priznat će sutra.

Roditelji ogorčeni jedva čekaju da škola opet počne, jer bar znaju da tada imaju neke radne navike i neke obaveze. Oni dolaze blijedi i sa podočnjacima u školu i navikavaju se narednih mjesec dana na klupe i olovku. Učimo ih kako se drži olovka i kako se sjedi, a ne leži na klupi. Učimo ih opet kako se pišu afrikati i pisana slova. A oni sanjaju o sljedećem raspustu da opet ne rade ništa.

Raspusti se i uživaj, online generacijo, za par godina vam šaljemo online raspust, čisto da budemo u trendu i da pratimo tehnologiju.