SVI PUTEVI VODE U SARAJEVO

Dva događaja su obilježila moje djetinjstvo. Prvi je Olimpijada u Sarajevu, drugi je manje lijep. Ovih dana sjećam se ovog prvog. Tih dana dobila sam svoj prvi skafander, nove rukavice i šal, kapu sa koje se smješkao Vučko, maskota koja je obilježila moje djetinjstvo. Virio je iz tanjira, čekao me na dnu čaše kada popijem mlijeko. Stalno sam slušala njegov glas koji je mirisao na sevdalinku. Mnogo godina kasnije saznala sam da mu je glas posudio Čola i tada sam ga zavoljela još više, ako je to moguće.

Događaje će vam roditelji prepričati, slušat ćete priče i postat će dio i vaših uspomena, ali atmosferu vam niko ne može prepričati, a takvu atmosferu upije u sebe i malo dijete. Znate onaj osjećaj kao da vam rođendan traje danima. Neka kolektivna sreća koja se ne može opisati. Prvi put sam tada vidjela turiste, ljude iz svih dijelova svijeta. I oni su osjetili taj damar sreće u srcu Balkana. Jedan grad u kojem su se sudarili Istok i Zapad, grad u kojem i ptice kada pjevaju baca na sevdalinku, grad u kojem su uvijek živjeli prvo ljudi, pa onda ljudi koji se drugačije mole Bogu, dobio je kandidaturu za Zimske olimpijske igre. Nismo imali ništa osim planina koje su nas okruživale. Ali nije to običan grad, to je grad u kojem žive ljudi kojima kada kažeš da nešto ne mogu imaju inat veći od svih planina pa prvo sebi, a onda i cijelom svijetu, dokažu da mogu sve, pa čak i snijeg „naručiti“.

Cijeli grad, cijela zemlja je treperila. Svi smo ga čekali, pa i ja. Gledali smo u nebo dok nas vrat ne zaboli. Stariji su govorili: “Evo, samo što nije, sve miriše na snijeg.“

Molili smo se svi, svako na svoj način. I dokazali da kada se sve molitve spoje u jednu zajedničku i čuda su moguća. I desilo se najveće čudo, pao je snijeg pred samo otvaranje Olimpijade. Mislim da su tada i odrasli, pored djece, probali olimpijski snijeg i da su ljudi u Sarajevu samo tada s pjesmom na usnama i lopatama u rukama čistili ulice grada. Te 84. udružili smo se svi. Napravili smo sve što je bilo potrebno da organizujemo najbolje Zimske olimpijske igre. Pokazali smo tada cijelom svijetu da zemlja sa ljudima velikog srca može sve. Svi su bili uključeni u organizaciju. Mjesecima se vježbala koreografija. Učenici, studenti iz svih dijelova zemlje bili su dio tog spektakla. Kada je mlada djevojka, prva žena u historiji Olimpijskih igara, upalila olimpijski plamen, srce nam je svima stalo i od tog trenutka znam da živim u posebnom gradu.

U tom istom posebnom gradu, 35 godina poslije Olimpijskih igara, ponovo se dešava nešto što nas vraća u centar interesovanja cijele Evrope. Ponovo je ove prostore obasjao olimpijski plamen, ponovo se u ovom gradu osjeća olimpijski duh, ponovo ovaj grad i ovi ljudi mogu sve kada se udruže. Ovaj put to nije Olimpijada, ovaj put je to njeno unuče, EYOF. Evropski omladinski olimpijski festival, koji će u Sarajevu i Istočnom Sarajevu okupiti 1500 učesnika, mladića i djevojaka od 14 do 18 godina, koji dolaze iz 46 evropskih zemalja. Ti mladi ljudi ponovo će Sarajevu vratiti staru slavu. Vratit će vjeru u bolje dane, u zajednički život, toleranciju i prijateljstvo. Svi ćemo treperiti. Mi stariji jer nam je osjećaj poznat, osjećaj koji nam tjera suze na oči. Mlađe generacije jer će vidjeti kako je samo malo potrebno da činimo čuda, a to malo je da budemo udruženi. Ovo je trenutak kada će mladi pokazati starijima da više ne odlučuju u njihovo ime ako neće biti mir, tolerancija i ljubav. Ovi mladi ljudi pišu neku novu historiju/istoriju/povijest svoju, bolju, ljepšu za njih i sve nas. Plamen mira je tu, njegovu toplinu može osjetiti svako ko ima topline u svom srcu, ali će ovaj plamen raskraviti i srca onih koji nisu vjerovali da se može skupa. Na mladima svijet ostaje, a ova mladost će nam pokazati kako postoji jedan novi, ljepši svijet. Ovih dana će Groodvy i Vučko zajedno ruku pod ruku šetati Sarajevom. Neki mladi Jure Franko će nam donijeti neku medalju, Sarajlije će smisliti neku prigodnu pjesmicu kao i 84. I ovaj put će olimpijski plamen zapaliti žena, Larisa Cerić. To nam je sada već tradicija. Ovo je vrijeme kada svojoj djeci trebamo pričati da te daleke 84. nismo imali ništa i da smo napravili sve i da danas EYOF-om gradimo mostove mira, prijateljstva i međusobne tolerancije koji će nam sagraditi sve što nam bude trebalo. Mladost ovog grada i ove zemlje šalje nam poruku da posebnost nije u životu jednakosti nego u životu različitosti. Poslušajmo jednom šta nam mladi poručuju i pokazuju, a pokazuju nam da svi putevi vode u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, i prestanimo im više pokazivati gdje je izlaz.

__________

Fotografije: Safet Hadžimusić i EYOF