DEVET DUGIH GODINA

petak, 29. mart 2019.
DEVET DUGIH GODINA

- Mama, kada krećem u školu?

- Ove jeseni.

- Za koliko je to dana?

- Pa recimo, za nekih 150 dana.

- Pa to je punooooooo, baš puno dana. A ja jedva čekam.

- Brzo će to proći, ne brini.

- A koliko ću ići u školu?

- Pa, pa, pa ...

- Fino mi odgovori!

- Pa devet godina, zlato.

- Deeeeevetttttttt godinaaaaaaaaaaa, vauuuuu. Koliko je to dana?

- TO JE OKO 3285 dana.

- E neću onda ni ići! To neće brzo proći, to je previše!

Polazak djeteta u školu je poseban za svako dijete i roditelje. Trebali bismo biti ponosni, sretni i uzbuđeni zbog činjenice da je naše dijete sada veliko, spremno za školu i sve ono što ona nosi sa sobom. A da li je?

Radim u školi i godinama posmatram prvačiće koji jedva nose svoje torbe. Svake godine sam žalila te male mrvice, ali kako se približava vrijeme kada će moje dijete poći u školu, žal više liči na paniku.

Planine su im natovarene na leđa, a tako su mali. I tačno vidite razliku između onih koji su rođeni u zimu i onih koji su proslavili rođendan tek i krenuli u školu. Razlika je velika, u svakom smislu. Cijenim struku koja testira dijete prije upisa i kaže da je dijete spremno za polazak u prvi razred, ali još više cijenim svoje srce i znam da je to jako rano. Subjektivno, kao roditelj, rano i tačka!

Pojma oni nemaju šta je škola, koliko god su se u vrtićima pripremali, koliko god ste im vi i drugi pričali o tome, koliko god im bilo drago jer je to mjesto gdje ideš kada porasteš preko jednog metra, pojma oni nemaju šta to znači. Nekada je bolje da je tako.

Ne mogu niti da jedu, niti da pričaju pravilno jer su im ispali zubi. Moraju još tačno da izgovaraju, a jezik im viri između ono malo zuba što je ostalo. Onda moraju da sjede na nekim tvrdim stolicama 45 minuta i tako više puta u toku dana, a njima se pleše, igra žmire ili ništa od toga...

Nesvjesno tu prestaje bezbrižno djetinjstvo i kreće avantura duga devet godina.

Znaš li da je to devet godina života jednog djeteta u istoj zgradi, sa istim najboljim prijateljima i onima koje očima ne možeš da gledaš. Sa istim ljudima kojima poslije učiteljice ne možeš da zapamtiš imena, ni šta predaju ni gdje se nalaze u toj zgradi. Devet godina u istim klupama, među istim zidovima...

I onda u jednom trenutku ispred škole vidiš mrvicu od metar i jedva kusur centimetara, sa ruksakom malo manjim od te iste mrvice i momčinu iz devetog razreda, koji ne može da uđe na vrata škole, koji je već odavno veći od svih svojih nastavnika, koji ne može da sjedi u klupi jer mu je mala, sa dušom i srcem u srednjoj školi, a tijelom u osnovnoj. Hodaju po školi kao studenti. Ne znaju ni oni šta će tu, ali ko ih pita.

Da će se bar pola godine tog devetog razreda raditi s njima na ozbiljnoj profesionalnoj orijentaciji, na procjeni njihovih najboljih kapaciteta, na afinitetima i talentima... ja bih i kao roditelj i kao nastavnik bila sretna. Djeca bi znala koja srednja škola je najbolji izbor za njih, roditelji se ne bi puno pitali i liječili svoje bolesne ambicije, djeca bi upisivala škole u kojima bi bila sretna i davala svoj maksimum, ali ništa od toga. Samo se čeka strašna eksterna matura poslije koje si ili bos ili hadžija.

Zamisli svih devet godina treba da stane u tu maturu. Saberi sve, pa vidi ko će da te primi.

Nije ono šta voliš i znaš, nego ono za šta imaš bodove.

Izgubili smo mi bodove na ovom devetogodišnjem eksperimentu i niko nam ih ne može vratiti.

 

- A, mama, znaš šta ja želim da budem kada porastem?

- Šta, zlato?

- Želim da budem velika.

- Budi veliki čovjek, zlato, za to ne trebaju bodovi.

- Ne, ja želim da budem velika žena, ja sam žensko. Imam li za to bodove?

- Sve bodove ovog svijeta.

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci