O APRILU TI PRIČAM...

Kiša je umila prvu travu. Miriše behar i otima se vjetru. Brzo se predaje, a on ga nosi po sarajevskim sokacima. Vjetar će večeras beharom okititi kose najljepših djevojaka. Miljacka se uzjogunila. Sastali se u njoj svi snjegovi i sve kiše i kao da pokazuje mostovima da nisu oni tu samo ukras. Zvoni kaldrma starim sokacima, Mjesec se popeo iznad Trebevića i posrebrio Vijećnicu. Na Šeher-ćehajinoj ćupriji ona je njemu obećala da će biti njegova do kraja života. Mjesečina im je bila svjedok. Miljacka je zažuborila kao da se smije. Inat kuća više se nije inatila, po njenim pendžerima lile su kapi kiše ili suza, to sada nije važno. Takav je bio april u mom Sarajevu jednom davno. I odjednom april više nije ličio na sebe.

Padala je kiša, pa bi ugrijalo sunce, pa bi opet kiša pokvasila sve ulice i krovove. Onda bi se duga ogledala na mokrim krovovima. Ali sve je bilo drugačije. Taj april nije mirisao na behar. Čudni zvukovi su zamijenili huku vjetra. Huka vjetra je ušla među ljude. Svi su bili zabrinuti. Djeci se nisu davala nikakva objašnjenja. Gledao se dnevnik i čekalo se samo šta će Senad reći. Svi smo morali da budemo mirni i da ne sjedimo blizu prozora. Pucalo je, gruhalo, padalo...Udaralo u dušu, u srce, svaka detonacija odnosila je nekoga, negog tvog, nekog nečijeg.

Ostala nam je baklava. Nismo je stigli ni pojesti ni podijeliti komšijama koji ne slave Bajram. Nismo stigli ni bajramluk potrošiti. Samo slušamo Kemala Montena i „Sarajevo, ljubavi moja“ što više gruha, puca i pada to mi glasnije pjevamo u nekom mračnom, memljivom skloništu. Majke se tresu, lome ruke, šapuću u sebi sve dove koje znaju i izmišljaju nove za ovaj kijamet. Jedemo posljednji komad hljeba koji imamo. Očevi nisu tu, na nekim stražama su. Čuvaju nas, ne znamo od koga. Puca sve bliže i prašina pada po nama. Više niko ne pjeva. Čuje se zvuk sirene, ista je kao i svakog prvog u mjesecu u dvanaest sati, samo ovo nije ta. Ova je zloslutna. Od ove se ledi krv u žilama i diže kosa na glavi. Ova najavljuje april koji nikada neće zaboraviti oni koji ga prežive.

Do tada sam o ratu čitala samo u knjigama, gledala partizanske filmove i slušala priče deda i nana.

Zar je moguće da ću i ja sada doživjeti rat?

Da li se rat može preživjeti? Koliko može trajati? Kada će prestati padati granate da se možemo igrati? Je li stvarno sada ne moramo u školu? Postavljali smo svi ista pitanja, ali odgovore nismo dobijali. Samo zabrinuta lica su nam govorila da je vrijeme da prestanemo sa pričom, jer odgovore ne zna niko.

I onda je prošao taj april i nekako smo počeli da se navikavamo da nemamo vode, struje, da nemamo dovoljno hrane, da nemamo telefona, da ne gledamo televizuju, da se krijemo u podrumima, da su nam prozori izlijepljeni trakama, da su nam vreće na prozorima, da ne znamo kako miriše proljeće u Sarajevu i da nismo pravili vijence od tratinčica u parku.

Navikavamo se da očeve ne vidimo danima, da gledamo majke kao sjene od žena koje su bile. Navikavamo se da smrt može doći svakog trenutka i da sutra možda neće biti ništa za doručak, ni za ručak, ni za večeru. I onda ležimo sa rukama ispod glave, gledamo u memljive daske podrumske, sva mahalska djeca poredana kao sardine jedni do drugih i zamišljamo kifle iz Imareta, vruće. Majke tiho šapuću ispod naših nogu i plaču, znamo, ne zbog rata, nego zato što smo gladni.

Kupamo se kišnicom i kosa nam miriše na mahalske krovove i šindru. Lijepi smo i uredni. Nosimo šta imamo. Veš se pere na Topliku u ledenoj vodi, nikada bjelji nije bio, i on se inatio sa ratom. Onda je došlo i ljeto kojem se niko nije radovao. A ljeto je donijelo događaj koji je obilježio moje djetinjstvo, dao mu pečat koji niko nikada neće moći obrisati. Gori Vijećnica. Nevjerica, neka grozna tišina nakon granatiranja. Čudan miris u zraku. Crni dim dolazi do naših kuća. Plačemo svi, i oni koji su knjige čitali, i oni koji ih u putu nisu sreli, ali plačemo. Nismo puno pričali, svako je na svoj način tugovao. Samo znam da smo danima skupljali ostatke spaljenih knjiga koji su lebdili iznad naše mahale, skupljali smo ih i čuvali kao najveće blago. Isto znam da smo tog dana mi mali postali veliki.

Onda je došla jesen, pa zima, pa opet proljeće i ljeto. I tako više puta. Niko nije vjerovao da možemo toliko izdržati. Izdržalo se, ko je imao sreću da izdrži. Mnogi je nisu imali. Bili smo sretni što smo živi i to je najveća dimenzija sreće koju sam upoznala u svom životu.

Opet je april u Sarajevu. Historija se sa ovim gradom i ovim mjesecom „našalila“ dva puta. O jednom sam aprilu učila u školi, drugi sam april preživjela. Danas neki novi klinci pjevaju u Vijećnici „Samo da rata ne bude“. Opet je april u Sarajevu. Miriše behar, prosipa se ulicama i sokacima, ljudi se sreću na mostovima i ćuprijama. Na Latinskoj ćupriji neka druga ona je nekom drugom njemu obećala da će biti njegova do kraja života. Mjesec im se spustio žičarom niz Trebević da se bolje vide. Miljacka im zažuborila kao da se smije, i kiša im poprskala lice. Poprskala iz inata. Njemu da sakrije suze radosnice, njoj da rashladi rumeno lice. Opet je april u Sarajevu. Pričajte svojoj djeci priču o svom aprilu, niti jedan april nije isti, niti jedan nije kao sarajevski.

Dužni ste to sebi, dužni ste to svojoj djeci i dužni ste to aprilu.

__________

Fotografija: Safet Hadžimusić