RAZREDNIŠTVO NA MUKAMA

Za razredništvo u školama niko se ne otima, ne postoji lista čekanja onih koji to žele. Da je to sastavni dio posla u školama podrazumijeva se, a i ne mora biti tako. Postoje ljudi koji rade u školama i koji nisu nikada bili razrednici ili su bili samo nekoliko puta, a tada su se fino potrudili da dokažu da to „ne znaju raditi“. Nasuprot njima, postoje i oni koji su već poznati po tome da ih razredništvo ne može mašiti.

Kada shvatite šta želite biti u životu i izaberete baš ovaj poziv, jasno je svima da vas vodi ljubav prema podučavanju djece i ljubav prema njima, jer plaća nije sigurno.

Završite fakultete, dobijete posao, položite stručne ispite i dobijete razredništvo.

Šta tu može biti teško?

Ništa, osim što o tome nisi pročitao, a kamoli naučio i jednu jedinu riječ na fakultetu. Predmet RAZREDNIŠTVO ne postoji.

Pored osnovnog posla i zadatka koje ima svaki učitelj i nastavnik/profesor da nauči učenike svemu što treba, morate biti još i razrednik, uz učitelja to ide u paketu.

Kažu, to se uči u hodu. Obično su to savjeti onih koji eskiviraju svaku mogućnost da to budu.

Pored svih časova koje imamo, a nije ih malo, pored vannastavnih aktivnosti od kojih se očekuje da budu kec u rukavu za svaku priredbu i svaku manifestaciju koju organizira općina i da vodate djecu i sve skalamerije i kostime do trgova ili sala u kojima se to organizira, da bi neka općina proslavila svoje dane, od pedagoške dokumentacije koju razrednik mora da vodi, od pisanja knjižica/izdavanja uvjerenja, pisanja Matične knjige, časova Odjeljenjske zajednice, odlazaka na sistematske preglede, održavanja informacija, roditeljskih sastanaka, opravdavanja izostanaka, izleta, ekskurzija...

Razredništvo dođe kao kazna umotana u celofan i ukrašena velikom mašnom.

Koliko energije, znanja, vještina i kreativnosti je potrebno da se održi dobar čas, puno više snage treba razredniku da završi sve ostale obaveze koje ima. Poslije svakog roditeljskog sastanka osjećate se kao da je tenk prešao preko vas. Vraćate se kući kao iz rata i taman kada se oporavite od jednog dolazi drugi.

Odolijevate udarima, rafalnim paljbama, zahtjevima...

Objašnjavate, pojašnjavate i onda shvatite da vam je ipak draže razgovarati sa njihovom djecom. Oni vas puno ne pitaju za ocjene, jasno im je kako, zašto i zbog čega su ih dobili. Roditeljima je uvijek to nejasno, nemoguće, apsurdno.

Naravno, ne svim. Postoje roditelji koji su realni, svjesni svoje djece, njihovih postupaka i njihovih kapaciteta i sa njima je jednostavno. Oni dođu i vrlo lijepo sarađuju.

Ali postoje i oni koji nisu takvi i sa njima je najteže. Uvjeravate, pokazujete testove, iznosite dokaze, disciplinske listove, sveske u kojima nema ništa, dnevnik sa lošim ocjenama i opet na kraju svega toga nisu krivi ni oni kao roditelji ni njihova djeca. Krivi smo mi što ih nismo naučili, što ih nismo odgojili, što ih nismo poveli svojoj kući i sa njima sve uradili. Na početku se pravdate, poslije samo klimnete glavom i preuzmete krivicu, vremenom ste shvatili da ste vi bili posljednje utočište nekom roditelju da svoje propuste prebaci na nekog drugog, naravno vas.

Kada shvatite da oni od svog djeteta i svojih roditeljskih propusta ne mogu pobjeći, a vi hoćete jednog dana, bude vam lakše. Tako sebi kažete kada ste već veteran u razredništvu.

Postoje roditelji koje upoznate samo na kraju školske godine, kada se sjete da im trebaju ocjene koje njihova djeca nemaju.

Postoje oni kojima ništa ne treba, imaju divnu djecu sa svim peticama, ali dolaze svaki roditeljski da im jednu po jednu peticu pročitate svečanim tonom da svi drugi slušaju kakvo su oni dijete odgojili.

Nešto im šifra za e-dnevnik neće, pa eto bolje da se to pročita onako pred svima.

I postoje oni koji vam se zahvale za sve što ste učinili za njihovo dijete. Njih je najmanje, ali ih ima.

Ima onih kojima biste svašta nešto da kažete, koje sa nestrpljenjem čekate, ali ih nikada ne vidite ili vrlo rijetko i tada vam izbjegnu svaki razgovor.

I naravno da to nije sve...dok zapišete sve zapisnike sa svih mogućih vijeća, sastanaka, dok održite sve sastanke i sve informacije, dok završite svu dokumentaciju i baze podataka, e -dnevnike, EMIS-e, opravdate sve što imate u jednom i drugom dnevniku, sravnite opravdanja sa izostancima, saberete i zaključite, odvedete na izlet i na ekskurziju, riješite svaki mali i veliki problem u odjeljenju, pomognete svima, utješite onoga kome je potrebna utjeha, brinete se za njihove testove i loše ocjene, pitate i zovete roditelje kada su bolesni, slušate u koga su se zaljubili i ko ih nije ni pogledao. Ispratite na maturu, čekate rezultate mature kao da su vaša djeca, osijedite zbog njihovih bodova i shvatite da vi tu djecu samo što niste rodili.

Divan je to osjećaj, ali da se razumijemo, mnogo košta. Košta vremena, živaca, odricanja, troduplog rada, časova i časova priče i objašnjavanja kakvi trebaju da budu. Brdo dokumentacije koju vodite kao da ih šaljete na Mars i nazad i na kraju IMATE ISTU PLAĆU KAO ONI KOJI NISU RAZREDNICI i istu tu djecu o kojoj ste brinuli kao da su vaša rođena, koja vam nakon mnogo godina na kartoteci nekog doma zdravlja srede termin preko reda. E pa sada recite da nije vrijedilo!!!