KOMPARACIJOM U GLAVU

petak, 10. maj 2019.

Svi bismo voljeli da nam djeca budu najuspješnija na svijetu, da je baš naše dijete za poželjeti, san svakog roditelja, učitelja, nastavnika...

KOMPARACIJOM U GLAVU

Kada radite sa djecom i kada imate svoje vlastito dijete/djecu obično nam se često dešavaju zbrke u glavi, i vrlo često se pitamo da li sve radimo kako treba, koju odgojnu metodu upotrijebiti i kako motivirati svoje ili dijete koje učite. Od svih načina na koje djecu trebamo da vodimo kroz život, da ih razumijemo, shvatamo njihove želje i pomažemo im u ostvarivanju njihovih ciljeva, najčešće volimo da ih poredimo.

Ljudi su generalno skloni poređenjima i vrlo često, svi mi upadamo u tu zamku. Znamo da niko od nas nije isti, da nema iste afinitete, sposobnosti, predispozicije i uslove, ali, ipak ne možemo da odolimo toj potrebi da nekoga poredimo. Da, nekoga. Ne sebe, nego dijete, najčešće i nažalost.

Poređenja su za djecu najteže rečenice koju upotrijebe nastavnici i roditelji. Čini vam se da je to motivirajuće, ali zapravo, više od 80% djece jako loše reagira na tu vrstu konstatacija koje im svakodnevno neko upućuje, bilo roditelji, odgajatelji, nastavnici...

Kada je dijete malo, i kada su roditelji mladi, pri tome još okruženi drugim roditeljima koji imaju djecu tog uzrasta, uvijek je mrtva trka čije dijete je naprednije. U početku se majke takmiče koja manje spava noću, zatim čije je počelo da puže, kome su zubi nikli, koje je prvo prohodalo, progovorilo...

Kod nas je glavna i osnovna rečenica Pogledaj njega/nju!

Kako on/ona?

Pa moje pliva, roni, kliže, vozi, skija, govori engleski...

Sva djeca mogu da sjede samo ti skačeš.

Svi slušaju svoje roditelje samo ti mene ne čuješ.

Svi normalno sjede za stolom samo ti imaš crve.

Svi znaju zavezati pertle samo ti još ne znaš.

Svi su naučili da čitaju samo ti još mucaš.

Svi su prošli odličnim samo ti ne.

Svi su upisali dobru srednju školu samo ti ne.

Svi su završili fakultet samo ti nisi.

Svi se oženiše i udaše...

I tako u nedogled...

 

Na ovim prostorima, nažalost, mnogo bitnije je šta neko zna ili ne zna, od onoga šta ja znam ili ne znam. A rijetki su roditelji koji pitaju svoje dijete šta ono želi.  

To pitanje smo im postavljali kada su bili mali da se pohvalimo pred drugima pametnim odgovorom svog trogodišnjeg djeteta. Ali kada odrastu i kada trebaju izabrati svoje zanimanje, a ne naše, zatrujemo im sve ambicije rečenicom: “Šta ti znaš šta je za tebe dobro.“

Tako imamo masu nezadovoljnih pravnika, ekonomista, profesora, doktora, stomatologa, inžinjera...

I jednog dana se čudimo kada nas okrive što u životu nisu uspjeli, što su nešto propustili. A mi se busamo diplomama i peharima koje su osvajali ne što su htjeli, nego što su morali.

Poređenje po nejednakosti je nešto što smo na ovim prostorima apsolvirali.

Kada djetetu, koje još ni samo ne zna šta želi da bude, koje želi da se igra na svoj način, da skače na svoj način, da jede kolač na svoj način... počnete trubiti svakog dana kakav/kakva treba biti i da se ugleda na nekoga, pravimo takve pometnje u njihovim malim glavama, za koje sam sigurna da prave ogromne posljedice.

U jednom trenutku ne liče na sebe nego su klon neke rodice, koja je najpametnija u familiji, liče na druga iz razreda koji ima sve petice bez problema, a vaše dijete ima gastritis zbog tih petica „bez problema“. Mora ličiti na starijeg brata, jer on je zlato i nikada nije uradio ništa što je izašlo iz okvira dozvoljenog.

Biti svoj kod nas znači biti buntovnik.

„Šta imaš da budeš svoj, budi kao ostali.“

Svi bismo voljeli da nam djeca budu najuspješnija na svijetu, da je baš naše dijete za poželjeti, san svakog roditelja, učitelja, nastavnika...

Da li je nama bitno da ono bude sretno ili mi? Koliko puta to pitanje postavimo sebi kada dijete tjeramo mimo svih granica da postigne nešto?

Zašto je na našim prostorima sramota da neko bude zanatlija, da bude mehaničar, da bude obućar, da bude stolar, kuhar... Zašto svi moraju završiti fakultete?

Da li je završen fakultet znak da ćete biti uspješni, zarađivati dovoljno novca ili biti poznati u društvu?

Ja trenutno čekam na red kod stolara koji mjesečno zarađuje 10 puta više od mene, nije završio fakultet. Mnogo je sretan, popularan i tražen čovjek. 

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci