JE LI VAS BILO STID?

petak, 24. maj 2019.

Ne biste vi vjerovali šta se sve zapamti i šta se sve pohrani u glave onih koji rade sa djecom.

JE LI VAS BILO STID?

Je li vas bilo stid da pozdravite profesoricu iz srednje kada je vidite na pijaci nakon petnaest godina?

Priznajte da jeste!

Prođete sa nekim glupavim osmijehom na licu ili samo klimnete glavom, onako isprepadano?

Mislite, što da se bezveze brukate kada vas neće prepoznati, pa šta je njoj takvih prošlo pred očima koliko već radi, zamisli da ona svakog zapamti, pa nema drugog posla. I tako sebi već date opravdanje što ste ispali nekulturni.

Isto važi i za učiteljicu, nastavnike iz osnovne škole...

Eto, taman se on mene sjeća. Pa prošlo je toliko godina. Ko se može sjetiti krezave djevojčice, sa palmom navrh glave i šlinganom kragnom preko plave kecelje, pa sve smo iste bile, ili krezavog dječaka sa plavom keceljom i uredno ošišanim šiškama, kad su svi takvi bili.

 

Ali, sjete se... Ne biste vjerovali, sjete vas se i oni iz osnovne i oni iz srednje škole.

 * * *

Kada sam počela da ispraćam generacije svojih učenika, shvatila sam da se lica koja srećem svaki dan dugi niz godina, glavice kojima pričam i objašnjavam, oči sa kojih brišem suze i oči na koje natjeram suze, ne zaboravljaju tako lako. Ucrtaju se negdje duboko neka crta lica, neki ben, neka nemirna lokna preko oka, neki nestašni zvrk nasred glave, neke naopako obuvene cipele i neke različite čarape, neki krezavi osmijeh i neka prva bubuljica, neki prvi poljubac slučajno viđen iza škole i prva haljina za maturalni ples.

Ne biste vi vjerovali šta se sve zapamti i šta se sve pohrani u glave onih koji rade sa djecom.

Možda se uvijek na prvu ne sjetimo imena i prezimena, ali se sjetimo klupe u kojoj je sjedio, testa koji je prepisao, cvijeća iz bašte svoje nane kojeg vam je donijela kada su drugi kupovali bukete, a ona nije imala novca. Sjetimo se kako su dijelili užinu i kako je on njemu donosio jabuku iz svoje bašte, da bi dobio njegov stari autić.

Kao da je bitno da se sjetimo baš imena kada se sjećamo koliko je plakala na stepenicama što je on nije vidio taj dan, a ona je bila tako lijepa i sređena. Zar je važno što ne znamo kako se preziva kada znamo koju boju najviše voli. Nije ni bitno kada je završila školu, koja je generacija kada je bila najbolja u svojoj generaciji.

I nije istina da se sjećamo samo dobre djece, sjećamo se i belajsuza, pričalica, onih što nisu htjeli da uče, i onih što su mrzili sve što je u uskoj vezi s učenjem, što jednostavno znači i nas. I njih se sjetimo, upravo zbog toga. Sjećamo se njihovih pismenih, njihovih bježanja sa časa i susreta na stepenicama, kada ne znaju šta da kažu, pa se postide i vrate odakle su bježali. Sjećamo se i njihovih popravnih na kojima su se nama znojili dlanovi i sniženih vladanja i disciplinskih koje su misteriozno nestajale.

Sjećamo se i takvih.

I sad postoji jedan fenomen koji ne mogu da objasnim – to je da se uvijek jave, bez razmišljanja, oni koji su bili belajsuzi, koji nisu htjeli da uče, oni što ste im jedinice redali... da, baš takvi se uvijek jave odmah. Oni drugi, malo razmišljaju, ustuknu, pa se unezgode, ali ih ohrabrimo osmijehom i oni znaju da su na dobrom putu. Stanemo da se ispričamo i shvatimo da smo sretni što smo bili dio života jedne tako uspješne osobe, da smo dali bar mali doprinos da danas bude to što jeste.

I znate, uvijek se sjetimo, bez obzira koliko imamo godina i koliko vi imate godina.

Danas, na pokretnoj traci u jednom supermarketu, dobila sam potvrdu za to.

Jedna vitalna starica je na dnu trake, ja u sredini, a iza mojih leđa gospodin, nekih srednjih godina, zove je:

-Učiiiiiiiiiiii, učiteljiceeeeee...sklanjam se da može da prođe.

-Hodžiću, jesi li to ti?

-Jesam učiteljice, jeste li me to prepoznali?

-Kako te ne bih prepoznala, i sad su ti oči navrh glave.

Smiju se i grle.

-Pa kako ste mi, učiteljice?

-Odlično, penzionerski. Ti, Hodžiću?

-Odlično, penzionerski i ja, učiteljice.

Prvo minuta šutnje, a onda gromoglasan smijeh.

Smijem se ja, smiju se oni, smiju se svi koji su čuli.

Taj smijeh nikada neću zaboraviti.

Valjda vam je sad jasno da uvijek treba da se pozdravite!

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti. Radi kao nastavnica u OŠ „Hamdija Kreševljaković“.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci