Tragikomedija čekanja

ČEKAJUĆI RASPUST ILI ČEKAJUĆI GODOA

petak, 07. juni 2019.
ČEKAJUĆI RASPUST ILI ČEKAJUĆI GODOA

Kada vas komšije, poznanici i prijatelji koji imaju djecu školarce, ovih dana izbezumljeno pitaju nazire li se kraj ovoj školskoj godini, jasno vam je da je svima prekipilo. Ključa, kipi kao u loncu.

Gledamo se kao ljuti neprijatelji. Oni nas, mi njih.

Sjedimo u učionicama dok vani ljeto pokušava da dođe. 

Kome je gore? Učenicima ili nastavnicima?

Učenici kažu da je njima jer ih mi još u svom njihovom belaju pitamo nešto, ocjenjujemo i dajemo testove, a njima u glavi već odavno raspust i ljubavi prve, druge, treće... i nije ni prirodno da sada sjede u školskoj klupi kada je ljepše na klupi u parku.

Mi, nastavnici, kažemo da je nama, jer su nam u glavi svi završni testovi, zaključne ocjene, papirologija, dnevnici, eksterne mature, čuda i čudesa...

Roditelje malo ko i pita kako je njima. Kada ih i upitate oni će vam najiskrenije reći da je njima najteže i da jedva čekaju da se završi. I da ne bude zabune, nećemo sada mjeriti kome je gore i teže.

Svi smo u istom loncu i svi želimo isto. Kraj!!!

I prije su se jedva čekali raspusti, i prije su učenici razmišljali kako da izađu iz škole i pobacaju sveske i uživaju u dugom toplom ljetu. Učitelji, nastavnici i roditelji su se radovali, ali nisu bili izbezumljeni, iscrpljeni do posljednjeg atoma snage. Poslije ovakvih školskih godina ne zna se kome je rehabilitacija potrebnija jer vam riječi raspust i godišnji odmor previše idilično zvuče.

Djeci ništa više nije važno, ni ocjene, ni testovi, ni zaključne samo žele da prestane već jednom i nije bitno kakvi će razultati biti. Roditelji pokušavaju motivisati djecu da ne izgube konce sada na kraju, jer će pokvariti sve što su do sada postigli i onda počinje drama u kući, drama u školi, a vrlo često i oko nje.

Kulminacija se očekuje kada se zaključe ocjene koje su realne, nerealne, očekivane, neočekivane, zaslužene i nezaslužene...

Pa se onda krive nastavnici, pa se onda krive učenici, a često se krive i roditelji. Analiziraju se zaključne ocjene na svakom porodičnom okupljanju, diskutuju svi porodični analitičari gdje je mogla biti petica, a nije...

I mi smo završavali škole, ali naše ocjene nije niko analizirao. Bile su naše, bile su ovakve ili onakve ali su bile samo naša bruka ili samo naš ponos. Niko nije tražio nastavnike i profesore na kraju školske godine ispred škola. Sada su u junu najtraženiji nastavnici, profesori i moleri. Ili se kreči ili se „navlače“ ocjene.

Ali druga su to vremena bila, vremena u kojima su postojala dva raspusta i kapak. Vremena u kojima se kako se budila priroda gasilo školsko zvono, vremena u kojima su se učenici radovali raspustu najviše, pa tek onda nastavnici i roditelji. Sada se ne zna ko se raspustu raduje više.

Moramo biti realni i priznati da ništa više nije kao nekad.

Djeci je prije jedina aktivnost pored škole bilo igranje s vršnjacima na ulici.

A danas...

Naravo da su danas djeca umorna i da jedva čekaju raspust u školi, kada pored škole čekaju još bar dva raspusta bilo na kursu, bilo u muzičkoj, bilo kraj treninga.

Pitam ja sad nas, nas velike, može li dijete da podnese to, kada se mi odrasli hvatamo za glavu?

Teško da može. Zato i jesmo svi pod tolikim pritiskom mi odrasli, a djeca najviše.

Nikada više raspusta djeca nisu imala, više praznika slavila, a umornija bila. Zajedno sa njima nastavnici i roditelji.

Ja ovih dana, ljudima koji me pitaju koliko idem u školu (valjda, pri tome misle do kada se ide u školu) kažem, da im bude lakše, i da vide da ima sve gore od goreg, da idem ukupno 32 godine u školu.

Zbunim ih na momenat, ali sam dala odgovor kakvo je bilo i pitanje.

Ostavim ih u čudu. Bolje i da misle da sam luda, nego da meni pričaju kako je to grozno što djeca cijeli juni sjede u klupama, kada ja najbolje znam koliko je to grozno jer i ja u tim klupama sjedim s njima, pokušavam da ih naučim, pomažem im da poprave ocjene koje su pokvarili, ubjeđujem ih da to vani nije granulo sunce, nego se samo malo pojavilo, da nije vrijeme za zaljubljivanje i da se strpe još malo...

Samo niko da dođe da ubijedi mene da je proljetni raspust bio dobra ideja!

 Selma  Karić

Selma Karić

Selma Karić rođena je u Sarajevu 1981. godine. Profesorica je B/H/S jezika i književnosti i radi u Srednjoj školi za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo.

Piše blog o vlastitim iskustvima i životnoj svakodnevnici. Posebno je interesuje uloga žene u današnjem društvu i problematika obrazovanja. S obzirom na to da radi sa djecom, a i sama je majka, smatra da je najveći izazov današnjice odgojiti i obrazovati dijete i u svojim kolumnama će pisati upravo o tim izazovima i problemima na koje nailaze svi oni koji su uključeni u te procese.

Povezani članci