Balans između novih pristupa i provjerenih praksi

MARVEL FILMOVI I KNJIŽEVNOST

srijeda, 30. oktobar 2019.

...odlučio sam da iskoristim popularnost u kojoj uživaju suvremeni superherojski filmovi kod učeničke populacije, te da pokušam na osnovu njih lekciju o elementima kompozicije učiniti interesantnijom.

MARVEL FILMOVI I KNJIŽEVNOST

Jedna od najčešćih primjedbi kada je riječ o korištenju djela popularne kulture u nastavnom procesu je upitnost njihovih „umjetničkih“ ili „estetskih“ vrijednosti. I, naravno, usporediti popularni superherojski film s kanoniziranim književnim djelom nije bitka koja bi se jednostavno mogla dobiti ako zagovaramo „vrijednosti“ spomenutog filma (mada bi se i o tome moglo štošta kazati). Međutim, odbaciti medij koji je djeci danas u tolikoj mjeri svakodnevan kao nešto neiskoristivo bilo bi u najmanju ruku neozbiljno, a možda čak i naivno od nekoga kome je posao iz dana u dan prodrijeti do učeničkih interesa.

Sve se svodi na implementaciju onoga što učenike zanima u ono što „moraju naučiti“, tj. ono što je nastavnim programom propisano. Mi kao nastavnici ne možemo očekivati da nastavni program bude u svakom trenutku ažuriran i da prati trendove i interese naših učenika; to je zadatak prosvjetnog radnika. Ili, kao što mi slikovito reče jedan kolega koji predaje geografiju: „Kako ja da djeci pričam danas o ekonomiji Kine, ako su oni sinoć proživjeli zemljotres? Normalno da ću pričati o zemljotresima i kako oni nastaju.“

Naravno, u kojoj mjeri se odstupa od zadanog plana rada, stvar je zdravog razuma. Mi ako se odlučimo kao nastavnici odstupiti od NPP-a, moramo imati uvjerljiv razlog (da ne kažem opravdanje) zašto to činimo. Taj razlog, međutim, nećemo imati ukoliko samima sebi nismo razjasnili zašto smo se odlučili na odstupanje od planiranog ili „zacrtanog“ oblika rada.

Elementi kompozicije književnog djela

Nastavna jedinica Elementi kompozicije književnog djela jedan je primjer nastavnog sadržaja koji je pogodan za ovakvu vrstu kreativnog prilagođavanja nastavnih aktivnosti. Cilj nastavne jedinice je jasno definiran i podrazumijeva da učenici moraju usvojiti osnovne elemente kompozicije (minimum) i da ih samostalno umiju primijeniti u produkciji pismenih zadaća i vježbi (maksimum). To na kojem književnom tekstu planirani sadržaj mora biti predstavljen, obično je prepušteno nastavnicima.

Pišući pripremu za ovu nastavnu jedinicu, sjetio sam se silnih pokušaja da mi se, kao djetetu, kompozicijski elementi približe preko tekstova koje ili ne poznajem ili koje ni nakon što ih upoznam ne ostave dovoljno jak utisak na mene da bih preko njih imao želju usvojiti neke druge koncepte književne analize. Jednostavnije rečeno: Elementi kompozicije su mi bili nepoznati, a trebam ih naučiti na osnovu teksta koji mi je dosadan. To mi iz sadašnjeg pogleda nema nikakvog smisla. Štaviše, čini se kontraproduktivnim. Naravno, poslije sam naučio i uistinu se zainteresirao za analizu i razumijevanje strukture književnih djela, ali se to desilo preko onih pripovijedaka, romana, filmova i dramskih predstava koji su me zanimali, a ne preko onih koji su mi u tom trenutku bili ili prezahtjevni sami od sebe ili, prosto rečeno, dosadni.

Potaknut time odlučio sam da iskoristim popularnost u kojoj uživaju suvremeni superherojski filmovi kod učeničke populacije, te da pokušam na osnovu njih lekciju o elementima kompozicije učiniti interesantnijom. Brzo smo se odlučili za novi film iz produkcijske kuće Marvel pod nazivom Spider-Man: Far from home.

Priprema i realizacija aktivnosti

Gledanju filma sa učenicima prethodila je moja priprema u obliku analize njegove narativne strukture. Pogodnost Marvelovih filmova (kao i većine komercijalnih holivudskih filmova) je ta što se veoma lahko može prepoznati struktura od tri čina koju oni prate i po kojoj se produciraju.

Zatim sam sačinio eksperimentalnu i kontrolnu grupu učenika. S eksperimentalnom grupom obrađivao sam film kao polazište za nastavnu jedinicu, dok sam s kontrolnom grupom radio prema klasičnom modelu.

Odabrani film traje oko dva sata, pa je logično bilo podijeliti ga na četiri jednaka dijela. Ovo je imalo efekta ne samo u smislu uklapanja gledanja filma u četiri školska časa, nego je učenicima naglašavalo i gdje se unutar narativa filma nalaze logički počeci i završeci elemenata kompozicije.

(NAPOMENA: U dramskoj strukturi od tri čina, uobičajeno je da prvi čin traje približno 25%, drugi čin 50%, a treći čin 25% od ukupne dužine predstave ili filma.)

Nakon trećeg časa (kada je završio drugi čin filma) došlo je do jednog od najinteresantnijih komentara u učionici. Jedan učenik, u želji da nastavimo gledati film, pa makar ostali duže u školi nego što trebaju, primijetio je kako „uvijek stanemo na onome mjestu gdje bi na televiziji bile reklame“.

Iskoristio sam tu priliku da im objasnim kako činovi u dramama, pa i u filmovima, nisu nešto što neko propisuje, nego da su to cjeline koje se same od sebe nameću u većini oblika pripovijedanja i koje kao dugogodišnji konzumenti medija počnemo da očekujemo i prepoznajemo. Kao takve, granice između njih su veoma pogodne za prekidanje programa reklamama kada se prikazuju na TV-kanalima.

Ovakve intuitivne opaske od učenika izostajale su tradicionalnim obrađivanjem ovoga gradiva na primjerima dramskih tekstova, kratkih priča i/ili romana (lektira). Mogući razlog za to je podijeljena investiranost učenika. Kod tradicionalnog pristupa, učenici moraju istovremeno razumjeti fabulu s kojom se prvi put susreću i usvajati znanje i kompetencije prepoznavanja elemenata kompozicije. Kada im je, međutim, zadatak da te iste elemente kompozicije razumiju i uoče na njima bliskim primjerima (u ovom slučaju u popularnim Marvel filmovima), onda je investiranost fokusirana na nastavni sadržaj koji je predviđen.

Provjera rezultata ili kako je Hasanaginica postala Marvelov junak

Prvo pitanje koje se nameće kod ovakvog pristupa je, naravno, nivo usvojenosti nastavnog sadržaja kod učenika, kao i sposobnost primjenjivanja tog znanja u mediju književnosti. Odlučio sam se na pokušaj analize elemenata kompozicije na primjeru Hasanaginice te sam učenicima zadao zadatak da prvo zamisle gdje bi „išle reklame“ kada bismo Hasanaginicu adaptirali u film, te da na osnovu toga odrede moguće podjele narativa na činove.

Eksperimentalna grupa pokazala je znatno veći nivo prepoznavanja elemenata kompozicije, a glavni faktor bio je analogni pristup koji su koristili. Kontrolna grupa bila je lišena mogućnosti da na osnovu primjera koji im je blizak pronađu analogije, te su morali pristupati analizi mehanički pomoću naučenih definicija, a ne egzemplarno.

Tako je eksperimentalna grupa, primjera radi, s lahkoćom uočila da prvi čin završava odlukom protagoniste da „krene u nepoznato“, tj. da započne svoju avanturu. Kod Spider-Mana to je polazak na mjesto gdje se predviđa sljedeći napad antagoniste, dok je u Hasanaginici to njen odlazak iz njena dvora. Središnji dio drugog čina, u kojem se život protagoniste nanovo mijenja, su, također, tačno odredili uz pomoć analogije sa filmom. U Spider-Manu otkriva se da je pravi antagonista zapravo blizak poznanik protagoniste; dok kod Hasanaginice saznajemo u ovom dijelu da je ugovorena njena udaja za imotskog kadiju itd.

Učenici eksperimentalne grupe su, dakle, pokazali veći nivo paradigmatske primjene svoga znanja, dok je kontrolna grupa nailazila na uobičajene probleme otežanog koncipiranja elemenata kompozicije, jer nisu imali nikakvu referencu prema kojoj će ove elemente ravnati.

U samostalnom radu su učenici eksperimentalne grupe također pokazali bolje rezultate. U pisanju prve pismene vježbe nakon ovakvog pristupa, primjetno je bilo logično razdvajanje klasičnih cjelina kao što su UVOD, ZAPLET, VRHUNAC i RASPLET po paragrafima kod učenika koji su ove koncepte usvajali putem primjera na filmu, nego kod kontrolne grupe koja je radila tradicionalno.

Nedostaci prakse

Kao što je često slučaj u egzemplarnoj nastavi, najveći nedostatak predstavlja obim nastavnih časova koji je potreban za obradu uzora. U gore navedenom primjeru bilo je potrebno ukupno četiri nastavna časa za gledanje filma i obrade sadržaja. Ovaj broj bi se, međutim, mogao smanjiti na tri časa ukoliko se pronađu uzori koji su prosječne dužine od sat i po (što je i dalje mnogo).

Drugi, i po mom mišljenju važniji, nedostatak je mogućnost da učenici estetsku, umjetničku i (u slučaju kao što je Hasanaginica) kulturalnu vrijednost književnog djela poistovjete s djelom pop-kulture koje je korišteno kao uzor. Konkretno u primjeru Hasanaginice i Spider-Mana, fokusirao sam se na isticanju bogatog stilskog izraza Hasanaginice u odnosu na superherojski film. Također sam naglasio i to da u Hasanaginici mnogi od nas još i danas dan, skoro 400 godina nakon njena nastanka, uživaju, dok je opstanak odgledanog filma u kulturalnom pamćenju skoro pa nemoguće predvidjeti u datom trenutku.

Kao i sa svakim pokušajem inoviranja onoga što je ustaljeno, vrijedi pravilo opreznog balansiranja novih pristupa i provjerenih praksi. Možda ne bi bilo preporučljivo svaki čas koncipirati po ovome modelu, ali je itekako pogodno za motiviranje prilikom obrade nastavnog sadržaja koji je učenicima apstraktan i teško shvatljiv.

_____________

Piše: Ernad Osmić, IV osnovna škola, Brčko

Povezani članci