Kod mene je opet svratila „teta trema“...

San je ono što želimo, a život je buđenje

ponedjeljak, 24. februar 2020.

Piše: Faris Halilović, učenik 6. razreda OŠ „Centar“ Tuzla

San je ono što želimo, a život je buđenje

U tom sam snu već bio. Pehar je u mojim rukama. Uglancan i sjajan blješti poput sunca. Obuzet mislima o pobjedi lagano tonem u san. Vidim sebe kako lepršavo prebirem po dirkama svoje harmonike. Njišem se u ritmu muzike i uživam. Gledam ozarena lica iz publike, milujem ih svojim notama. Sviram i letim visoko kao ptica. Bojažljivo pogledam u žiri. I oni mi daju snagu. Njihovi pogledi ih odaju, uživaju. Ne dam da mi umor i negativne misli o odustajanju unište san. Sviram iz dana u dan i često čujem gromoglasan aplauz. Kako se bliži dan takmičenja u san često zaluta „teta trema“. Ali, ona ne igra glavnu ulogu u snu niti u ovoj priči. Sati vježbanja i nada brzo je otjeraju.

Osvanuo je dan ostvarenja sna. Uzbuđeno se pripremam za izlazak na scenu. Oko mene drugari, čini mi se nervozni kao i ja. Svi mi imamo isti san. Kroz tijelo mi prolazi struja, u glavi orkestar glasnih bubnjeva. Kod mene je opet svratila „teta trema“! Brzo pobjegnem u svoj san. Sviram i uživam. Moji drugari izlaze iz sale jedan po jedan, crveni kao cvijet maka, ali sa osmijehom kao da su skinuli veliki teret sa leđa. Red je na mene. Ulazim u salu visoko uzdignute glave, koračam laganim koracima. Idem da ostvarim svoj san. Gromoglasan aplauz, lica poznata i nepoznata, mnogo znatiželjnih slušalaca. Moj naklon i muzika. Izgledalo je kao da živim svoj san. Bio sam ponosan kako sam izveo program, ali sam se ipak morao probuditi iz sna. Razočarenje i neopisiva tuga. Osjetio sam težinu tmurnih i crnih oblaka Graza. Poslije razočarenja sam shvatio da su u mome snu očekivanja bila visoka, i da su moj nastup i prva nagrada ipak dio moga sna.

Povezani članci