"Djevojka s pletenicama" Wilme Geldof – Hommage hrabrosti

Frans uzdahne i okrene se prema meni. "Traže te." 
"Radi onog Venema kojeg smo skinuli?"
"Molim?", pita Frans. 
"Likvidirali". Stvarno znam kako se kaže. 
"Da", kaže Frans. "Pojavio se svjedok. Imaju tvoj opis.
Navedena si u policijskom registru kao djevojka s pletenicama." 

Roman "Djevojka s pletenicama" (Sarajevo Publishing, 2021.), autorice Wilme Geldof predstavlja biografsku fikciju u čijem središtu je Freddie Oversteegen, najmlađa članica nizozemskog pokreta otpora. Zajedno sa svojom sestrom Truus, Freddie od 1941. godine do kraja II svjetskog rata igra važnu ulogu u strukturi otpora – učestvovala je u likvidiranju nacističkih oficira, spašavala i posjećivala je sakrivene jevreje, raznosila novine zvane "Istina" itd. Iako na početku rata nije ni znala šta to znači pokret otpora, Freddie je djelovala vođena intuicijom, željom za ispravljanjem i sprečavanjem nepravde.

 Ovo je roman o tinejdžerki kojoj se život u potpunosti mijenja. Pored toga što se hvata u koštac sa zaljubljenošću i zbunjujućim promjenama tijela, ona se suočava sa strahom za "goli život", s ratom kao krajnjom eksplozijom nasilja, gdje smrt postaje dio svakodnevice. Wilma Geldof u prvi plan stavlja hrabrost glavne junakinje koja je potpuno lišena sebičnosti – Freddie pristaje na sve što smatra pravičnim, pa čak i na ubistvo, zanemaruje svoje želje, savjest, svoju budućnost i ljubav, poklanja svoje postojanje pokretu otpora s nadom da će rat jednog dana stati. To bi bilo najgore ako sad umrem. Peter. Neće ostati ni kao san, jer kad umreš, i snovi umiru s tobom. Nikad nisam plesala s njim. Nikad voljela. 'Voljeti', sama riječ mi se već sviđa. Ne želim umrijeti a da nikad nisam voljela. Borba sa usamljenošću, beskrajnom glađu, neprospavanim noćima, okrutnim zimama i iscrpljujućim vožnjama biciklom kao spasonosnom barkom, u ovu djevojčicu koja odrasta u djevojku utiskuje traume, ožiljke nepovjerenja, stalne napetosti, izdaje, preispitivanja prijateljstava i rizika.

S jedne strane stoje opisi njenih maštanja, a prekida ih val nasilja, trezvenosti i glumljene bezosjećajnosti, što nijedna djevojčica, nijedno ljudsko biće ne bi trebalo doživjeti. Takvi naturalistički opisi na čitatelja djeluju poput šoka koji kao gusta magla prekriva stranica teksta. Na taj način autorica pokazuje apsurd rata, apsurd smrti koji se ne mogu objasniti ničim osim slučajem. Najbolji primjer je smrt jevrejskog dječaka Loetjea čiji spas je bio Freddiein zadatak. Smrt dolazi nenajavljeno, iznenada, slijepa je, ne čuje veselu Loetjeovu pjesmicu, ne osjeti toplinu sunca. Sjećanje na djetinjstvo, more i nebo bez oblaka prekidaju tri engleska bombardera, cijepanje tla, raskomadana tijela, prekinuta pjesma i otegnuti vrisak. Da, tu je. "Loetje!" Sretna ga zovem. "Loetje!" Njegove mršave noge, to malo tijelo. Leži na cesti. Prekriven je šljunkom. Njegove su bijele noge sada sive. Poderane hlače su mu sive. Tijelo mu je sivo. Kapa mu je nestala. Glava... Samo donja polovina glave. Brada, usta i jedan meki obraz. Ostatka nema. Freddie se bori s kontradiktornim osjećajima, ponosna je na svoje poduhvate, sigurna je u svoje rukovanje pištoljem, ali je istovremeno i djevojčica sa crvenim mašnicama na pletenicama kojoj nedostaje majka, šoljica toplog mlijeka i zagrljaj. 

Roman počinje "Odricanjem odgovornosti", gdje autorica naglašava da je "Djevojka s pletenicama" fikcija koja počiva na istinitim događajima, razgovoru s Freddie Oversteegen, i pričama njene sestre Truus. Međutim, fikcija Wilme Geldof ne suprotstavlja se fakciji, ona se na nju nadograđuje, omogućava čitateljima bolje povezivanje s likovima, ne dozvoljava im da postanu ličnosti zaleđene u prošlosti, daje im život kojeg ne mogu imati u udžbenicima historije. Bitno je napomenuti kako je i sama Freddie bila zadovoljna razgovorima s Wilmom Geldof i rukopisom romana koji djeluje kao priznanje, zahvala i duboki naklon za hrabrost djevojčici, djevojci, ženi, starici koja se uz uzvik Moram! suprotstavila ratu kao krajnjoj izdaji humanosti.

Prepoznavanje je potrebno da se postane vidljiv, da se dobije smisao. Ovom knjigom – najboljom što sam mogla napisati – želim posthumno odati priznanje i čast Freddie kakvo ona zaslužuje. (W. Geldof).

_________________

Zerina Kulović
Dunjalučar – Magazin za filozofiju, kulturu i umjetnost