... ILI KAD NEMOGUĆE POSTANE MOGUĆE

Počinje treća sedmica bez nastave u učionici. Za mene, početak ove sedmice je stresniji nego prethodne dvije. Pripisujem to pomjeranju sata, čije posljedice prethodnih godina nisam nešto naročito primjećivala. No, nakon dvije sedmice rada po petnaestak sati dnevno, posljedice su neminovne. I to rada u vanrednim uvjetima! U toku višegodišnjeg studiranja i provedenog pola radnog vijeka u procesu nastave, niko me nije upoznao sa ovakvim načinom rada niti održavanja nastave u vanrednim uvjetima. Ni mene ni moje kolege. Ispade da nismo imali vanredne uvjete pa ni potrebu za istim. A imali smo...i imamo skoro svake godine kada zbog vremenskih nepogoda moramo produžiti zimski raspust ili prekinuti nastavu u toku drugog polugodišta. I tada smo imali itekako potrebu za ovakvim vidom nastave. Izbjegli bismo time bespotrebno „kuhanje“ u učionicama na +30 kada je već školska godina trebala biti završena. Zašto o tome niko do sada nije govorio, a kamoli u našem zakonu napisao, ne znam. U stručnoj i pedagoškoj literaturi ovaj pojam nije nepoznanica. Ali nama je bila...Sve do prije dvije sedmice. Suočismo se s njim i prije negoli smo se snašli. I na opće oduševljenje i radost svih, snađosmo se jako dobro, gledajući onako uopćeno. Rekoh, uopćeno. Zaronimo li ispod površine i pogledamo pojedinačne slučajeve shvatimo koliko smo nespremni dočekali nešto što je u svijetu svakodnevno primjenjivo. Pokaza se i koliko su u istoj državi, zavisno od kantona u kojem žive, djeca i nastavnici u neravnopravnom položaju u odnosu na ostale. Dok su jedni opremljeni tabletima i obučeni za rad u online nastavi, drugi su bez ikakve tehnologije, mogućnosti pristupa internetu, nespremni za korištenje bilo kakve tehnologije u svrhu poučavanja. I tako nespremni, boreći se sami sa sobom, prihvatismo naredbe i pravila koja su se kreirala naprečac i mijenjala iz dana u dan. Tako, nešto što je još početkom marta bilo nemoguće, sredinom istog mjeseca postade moguće. Poče održavanje instruktivne nastave na TV ŠKOLI, poče online nastava preko različitih aplikacija i dostupnih načina savremene komunikacije. Tako i ja, umjesto u učionici, počeh nastavu održavati u TV studiju. Postadoh učiteljica TV ŠKOLE. I ne samo učiteljica dvadesetak đaka, već učiteljica najvećeg odjeljenja koje će ikad postojati. Radoznale, male oči, zamijeniše one velike, hladne oči TV kamera, a dječiji osmijeh svjetla reflektora. Počeše me mučiti mnogobrojna pitanja. Prvo, da li sam dorasla ovom zadatku, izazovu i odgovornosti. Kad to raščistih sama sa sobom, uvjerena da se mogu nositi sa ovom iznenadnom životnom situacijom, krenuše se mislima rojiti ostala. Ona koja ne daju snu na oči, a tiču se onih najranjivijih, naših „pilića“, kako ih odmilja volimo zvati u prvom razredu. Učenika koji su tek u polovini prve godine svog školovanja. Kojima prvi školski dan u životu nije bio 1. septembar. Kojima je bilo teško objasniti šta je štrajk i zašto nisu krenuli u školu, a mama je sve pripremila za prvi školski dan. Kako će oni učiti uz TV učiteljicu? Kako će jednom prvačiću, njegovu učiteljicu koja mu je nakon porodice, najvažnija osoba na svijetu, zamijeniti neka druga? Ta druga ga ne vidi, ne čuje, njoj ne može s nestrpljenjem ispričati šta mu se desilo prethodni dan kod kuće, ne može joj povjeriti tajnu ni potrčati školskim hodnikom u zagrljaj! Sva ova pitanja koja me svakodnevno muče su mi dobra smjernica u pripremanju i održavanju TV časova. Pokušavam biti opuštena kao što sam i u učionici, zamisliti svoje đake ispred sebe, praviti grimase, pokrete tijelom ili im govorom dati osjećaj da ih čujem, vidim, da očekujem da mi nešto kažu. Kontaktiram sa svojim kolegama, učiteljima i učiteljicama prvačića. Oni mi daju povratnu informaciju da je dobro to kako radim. Svaki dan stižu mnogobrojne fotografije i crteži aktivnosti koje pokazuju da učenici redovno prate TV ŠKOLU. Postade TV ŠKOLA i škola za odrasle. Svi je svakodnevno prate i imaju samo riječi hvale. Kažu dobro će im doći ponavljanje osnova gramatike i pravopisa. Roditelji nam odjednom postadoše asistenti u poučavanju. Niko ih ne pita mogu li i znaju li. Sada, više nego ikada, pokaza se koliko je važna ona teorija o partnerstvu škole i porodice. Gledam u zemljama okruženja nastavnicima dolaze različite upute o rasporedu dnevnih aktivnosti koje oni trebaju tražiti da roditelji primjenjuju u svojim domovima za vrijeme izolacije. Pitam se odakle nekom pravo da planira kako će jedna porodica provesti dan. Da traži plan po kojem će dijete imati obroke u tačno određeno vrijeme, a ne zna ima li dijete uopće obrok taj dan. Da predlaže različite aktivnosti kako će roditelji provesti dan sa djetetom, a ne pita je li dijete vidjelo roditelja koji je možda medicinski radnik ili radnik u drugoj struci koja ovih dana radi po 48 sati. Ne zna je li dijete možda dan provelo sa nanom ili djedom, koji se jedva i o sebi brinu. Ne zna ima li u porodici više djece pa roditelj mora odlučiti koje ima „prioritet“ u slušanju nastave jer samo je jedan kompjuter, a nastava u isto vrijeme. I još mnogo toga ne zna, a usudi se davati plan.

Iza nas su već dvije sedmice nastave na daljinu. Iza nas su neprospavane noći, dani provedeni pred ekranima laptopa, mobitela, televizijskih kamera. Neki nastavnici su dobro shvatili značenje pridjeva „vanredna“ ispred imenice situacija i ponašaju se u skladu s njegovim značenjem. Pokrenuli su komunikaciju ili online nastavu sa učenicima, razgovaraju s njima o svakodnevnim dešavanjima u porodicama i shvatanju situacije, daju kratke upute za rad, pronalaze način da budu zanimljivi i zainteresiraju ih. Takvi su i nastavnici mog djeteta. Vidim to po njegovom pristupu online nastavi i interesu da radi zadaće. Vidim to po njegovoj ljutnji kad mu je jedan dan mikrofon zakazao pa nije uspio prezentirati. Čak mu je i pisanje lektire bilo zadovoljstvo. Samo još da smanjimo vrijeme provedeno na igricama. Vjerujem da je to problem mnogim roditeljima. Posebno kad djeca ne smiju van. Čujem da ima i nastavnika koji se ponašaju kao da su učionicu samo zamijenili dnevnim boravkom. Ostalo je sve isto. Drže predavanja i lekcije po pola sata, zadaju za domaće zadaće da učenici prepisuju lekcije, sve pregledavaju i provjeravaju. To su oni koji vjeruju da će svijet propasti ako oni ne realiziraju svoj plan i program kako su ga u septembru zamislili i napisali. Ne možemo im ni zamjeriti. Sistem i vrednovanje rada godinama ih na to tjera. Važna je forma, a manje sadržaj. Važno je da imaš sve pripreme uredno napisane i potpisane, a nije važno kako si ih realizirao i šta su učenici od toga naučili. Važno je da imaš radno iskustvo po godinama rada, a nije važno koliko zaista imaš iskustva i ostvaruješ li rezultate. No, u ovom trenutku je najvažnije da mi već dvije sedmice nemamo radno vrijeme. Otvoreni smo non-stop. Zovu nas roditelji, zovu učenici, kolege, pregledavaju se zadaće, nadređeni traže izvještaje o realizaciji jer „treba plaću zaraditi“. Tako se formula 8 + 8 + 8 pretvori u ovu 16 + 8. Nema se kad o tome razmišljati. Nama su uvijek na prvom mjestu naši učenici i rad za njihovo dobro. Samo ovih dana treba odvagnuti šta će im biti u korist, a šta na štetu. Dan prije ili kasnije, svi će osjetiti posljedice ove neprirodne situacije u kojoj smo se našli. Hoće li one biti manje ili veće na naše zdravlje zavisi od nas samih. Što prije to shvatimo lakše ćemo i mi i oni s nama prebroditi ovo sve. 

I sve što napisah je trenutni život jednog prosvjetnog radnika u vanrednoj situaciji. Životi nam se ovih dana razlikuju u svim nijansama sive. Opet, mislim da treba biti zahvalan i moliti se da nam ne dođe crna. Jer, kad nas u svoj muci, nakon ono malo sna probudi još i potres, shvatismo da uvijek može gore i da nemoguće može postati moguće!