Šta djeci NE TREBA da bi bila sretna?

Garderoba većine djece je prekrcana. Dok su djeca prije 200 godina često imala jedno nedjeljno odijelo, a jedno ili dva za svaki dan, današnja ih imaju previše, toliko da se sedmicama mogu odijevati a da ne obuku isti komad odjeće. I to ne samo bogati.

Slično je i s igračkama, kojih je prekomjerno puno, a zapravo ih je samo nekoliko, ako uopće i toliko, doista potrebno. Kutije, spremnici i korpe postoje da bismo „organizirali“ te igračke. Mnogi ih čak dovlače i s tavana kako bi djeci bile pri ruci svakodnevno.

I raspored modernog djeteta posve je slična tome. Balet, muzika, sport... – nema kraja. Možete potrošiti više vremena vozeći djecu okolo na aktivnosti nego što ćete ga provesti skupa s njima doma.

Pretrpali smo ih i knjigama. Ne tucetima, nego stotinama za svako dijete tako da im je nemoguće izabrati omiljenu. Preplavljenima svime, čak i najboljim stvarima, previše im je. Postoje, dakako, biblioteke, ali posjećujemo li ih? Koliko nas želi sve te knjige imati u kući prije negoli na nekom zajedničkom mjestu gdje se mogu dijeliti s drugima? Radije ćemo ih natrpati u svaki kutak doma i mjesta na kojima se djeca igraju.

A tek mediji! Pa, dostupnost informacija! Trebamo li uopće govoriti o silnom, neprekidnom izlaganju utjecaju medija koji zapljuskuju našu djecu sa svih strana. Negativan učinak prekomjernog izbora podjednako osjećaju djeca i roditelji. Djeca, koja su prema svojoj naravi uobičajeno ushićena jednostavnim stvarima u životu, preplavljena su viškom izbora.

Sobe su im prepune, rasporedi pretrpani, zamalo pa su trajno izložena utjecaju medija, a njihov izbor odjeće dovoljan je da svako jutro poželite vikati i plakati iako niste dijete.

A rezultat je?
Dobili smo napetu, shrvanu, neveselu i ponekad suludu djecu, i iste takve roditelje. Stavite ih zajedno i dobit ćete eksploziju.

Kim John PAYNE, edukator i porodični savjetnik, ističe da su simptomi koje on bilježi kod djece u bogatoj Americi i Evropi slični onima koji se opažaju kod djece s posttraumatskim stresnim poremećajem nakon rata.

Koje je njegovo rješenje? Manje. Manje svega. MANJE U RASPOREDU, MANJE U ORMARU, MANJE PRED TELEVIZOROM I MANJE BORAVITI U RESTORANIMA BRZE PREHRANE.

Koji je rezultat toga? SRETNIJA DJECA I RODITELJI.

A rezultat toga je? ZDRAVLJE.

Volimo stvari, lijepe stvari, i osjećamo se tužnima kad ih ne možemo dati svojoj djeci koja ih žele, kad im moramo reći „ne“. No, ništa nije stresnije od preobilja.

Radimo mukotrpno da bismo pribavili stvari i ostvarili doživljaje koje želimo u životu, da bismo naposljetku shvatili da smo sve luđi što više imamo.
Vrijeme je da odbacimo iluziju kako će nas više svega usrećiti. Više ispunjava prazninu, jer se ne moramo baviti onime što nas gnjavi, o čemu bismo doista trebali misliti. Živimo okrećući se od onoga što je zaista važno i na kraju smo pomalo sluđeni, a to je previsoka cijena.

VAŽNI SU ZAISTA SAMO PORODICA, LJUBAV, DOM, USLUŽNOST I DOBROTA.

To obilje neće nas učiniti ludima, niti će nam ih neko naplatiti. Za razliku od toga, previše nepotrebnih stvari može nam zakloniti ove koje su važne.
Manje je uistinu više. Manje stvari znači više vremena, više zdravlja, više vremena za sve drugo osim čišćenja i kupovanja.

Izvor: mothering.com

Napomena: Sarah Clark, autorica članka, majka je četvero djece i članica upravnog odbora Birth Boot Campa (www.BirthBootCamp.com), namijenjenog obrazovanju budućih majki i očeva. Njezin lični blog možete pratiti na www.mamabirth.com.