Naherena škola u prirodi

Kad slušamo o iskustvima djece koja su u školi u prirodi napravila svoje prve zmajeve od papira i njima lovili vjetar, o klincima koji su se u samo nekoliko dana naučili noćno nebo koristiti kao kompas i kalendar, o malcima koji su se natjecali u kuhanju na priručnim solarnim kuhalima koja su sama napravila, o malim land art umjetnicima koji su na kreativan način očistili i obilježili šumu, proplanak, livadu, plažu... na kojoj su bili – poželimo da smo i sami bili s njima, zar ne? Nažalost, tako organizirane škole u prirodi zapravo su izuzetci.

Polazišna ideja škole u prirodi jest suoči dijete sa samim sobom u prirodi: novom okruženju i novim kontekstima, fizičkim i socijalnim. Suočiti dijete s usporedbom sebe i svojih ponašanja s ponašanjima vršnjaka iz razreda u tim novim kontekstima, a daleko od prezaštićujućega staklenog zvona pod kojim ih mnogi roditelji čuvaju. Naime, sve je više roditelja koji zabranjuju svojoj djeci da se igraju na kiši, kreiraju blatom, hodaju izgrebanih koljena, da se utrkuju, preznoje i prehlade, da prime u ruku nožić, iglu ili škare kako bi ostvarili neki projekt... Smatraju da je prerano da njihova djeca nauče paziti na sebe, samostalno odlučivati, preuzimati odgovornost... Zbog takvih roditelja ni ravnatelji, ni učitelji školu u prirodi ne usude se organizirati kao avanturu, nego kao relativno siguran komercijalni izlet s animatorima i odmarališnim smještajem. Djeca umjesto avanture dobiju – kompromis. Umjesto da tih pet dana žive s prirodom, u neprestanome pokretu, istraživanju, otkrivanju, čuđenju... opet negdje sjede, crtaju, čitaju, pišu... nešto sitno plešu, pjevaju, gledaju filmove, igraju igrice, sudjeluju u sportskim natjecanjima i izborima za miss, organizirano obiđu jednu ili dvije lokalne kulturne ili prirodne znamenitosti, plivaju ili skijaju, ovisno o godišnjem dobu... Naizgled, sve je u redu, djeca su bila na sigurnom, nikome se ništa nije dogodilo, dobro su se zabavljala...  No, budimo iskreni: sve se to uglavnom moglo i bez prirode i bez putovanja 200, 300 kilometara od kuće.

Škola u prirodi je jedan od brzorastućih turističkih biznisa. Dotjeraju se predratna dječja odmarališta, stare vojarne, prilagode planinarski domovi, zaposli nekoliko kuhara i animatora, uz pomoć neke dobre učiteljice sastavi plan izvannastavnih aktivnosti za tih pet dana... pa zapaše svoj dio od onih 200.000 noćenja koja su u igri tijekom školske godine. Neka, neka ljudi rade, neka djeca putuju i uživaju.

Ali što je s pravom školom u prirodi? Koliko će od tih 40.000 mališana ikad naučiti promatrati prirodu, osluškivati je, pratiti promjene u njoj, živjeti u skladu s njom, iscjeljivati se prirodom? Koliko će ih naučiti u preživjeti bez dućana, struje i neprestane pomoći odraslih? Tko će ih i kad naučiti zapaliti vatru u tako da se ne opeku i ne izazovu šumski požar? Tko će ih naučiti uloviti, očistiti i ispeći ribu, napraviti priručno skonište, osušiti svoju odjeću nakon oluje, pročistiti prljavu vodu i učiniti je pitkom, iskoristiti kišnicu i kondenzate, posaditi i njegovati biljku, sijati i žeti, razlikovati jestivo samoniklo bilje od otrovnoga...? Samo onaj tko ne prati vijesti i nema pojma na kojem planetu živimo smije misliti da ta znanja danas nisu  važna...

Najbolju školu u prirodi zapravo imaju one škole čijim je učenicima tijekom svih osam godina školovanja omogućeno da se redovno uključuju u planinarske grupe, izviđače, male vrtlare, povrtlare ili voćare... Ako imaju priliku za takvu školu u prirodi, onda nije šteta onih pet dana „škole u prirodi“ koristiti samo kao sigurno, organizirano druženje i dobru zabavu daleko od kuće.

Autorica: Dinka Juričić