NE UČIMO ČINEĆI POGREŠKE, NEGO ISPRAVLJAJUĆI IH. [ WILLIAM GLASSER]

Sendviči, a ne lekcije

srijeda, 26. septembar 2018.

Što učiniti kad učenik kod kuće sve zna, odgovara točno na sva pitanja, rješava točno sve zadatke... a u školi zablokira, podbaci, ostavlja dojam da ništa ne zna, da ništa ne uči pa dobiva jedinice?

Sendviči, a ne lekcije

Dijete je hodajuća vreća emocija i njegova ponašanja ovise o odnosima koje ima s nama. Ponašanja su, naime, poruke. Odabirom ponašanja, dijete nam šalje poruku da olabavimo, spustimo prag svojih očekivanja od njega ili naprotiv, da želi više kontrole, da želi izazovnije zadatke, više naše pozornosti i našega vremena... Odabirom lošega ponašanja dijete nas najčešće kažnjava za nešto što nam zamjera, a ne zna kako nam to drukčije reći... Bezbroj je mogućih poruka koje se kriju iza djetetovih ponašanja. Odabirom ponašanja ono nam šalje i vrlo ozbiljne poruke, na primjer: da je nesretno, da se boji, da ima problema s uklapanjem među vršnjake, da  je razapeto između različitih neusklađenih kućnih i školskih pravila i kriterija...

Kod kuće sve zna, a u školi niže jedinice? Kod kuće je miran kao anđeo, a u školi divlja i zlostavlja? To su zvona za uzbunu, a ne razlozi za kaznu. Tragično je kad uočavamo ponašanja i na njih reagiramo, a istovremeno ne vidimo poruku koju nam dijete tim ponašanjima šalje. Ponašanja su samo POSLJEDICA, a UZROK je najčešće neka emocija ili dugotrajna stresna situacija s kojom se dijete ne zna nositi.

Krenimo od učenja kod kuće. Mnogi roditelji ulože puno svoga vremena i truda radeći s djecom zadaće, nadgledajući njihovo učenje, tumačeći im ono što ne razumiju. Uvijek sam se pitala zašto to rade svom djetetu...  Zašto glume učitelje, zašto ne ostanu samo roditelji? Ako dijete treba nekoga s kim bi učilo i pisalo domaće zadaće, ima li za to bolje osobe od drugoga djeteta iz istog razreda? Oboje poznaju svoje učitelje, znaju njihove zahtjeve i kriterije, slušali su ista tumačenja, rješavali iste probleme u razredu, imaju istu zadaću, moraju popamtiti iste hrpe podataka, znaju što nisu razumjeli i neće se ustručavati tražiti i pitati jedno drugo za pomoć kad negdje zapnu. Dijete najbolje uči kad ono nekome nešto tumači jer ga to prisiljava da složi misli u svojoj glavi, da verbalizira, odbaci sve nevažno i nepotrebno... odabere ono što je važno... Dijete će se čak potruditi samostalno smisliti neki primjer ili analogiju kako bi pomoglo prijatelju da lakše shvati... Tumačeći prijatelju ono što prijatelj ne razumije dijete neće samo bolje naučiti lekciju, nego će se osjećati sigurnije, razvijat će samopouzdanje potrebno da svlada tremu pred ispitom ili pred učiteljem koji ga ispituje. S druge strane, pitajući prijatelja ono što samo ne razumije i slušajući njegova objašnjenja, polako će se navikavati surađivati, tražiti pomoć, oslanjati se na druge kad nešto ne može samo... i neće se osjećati bespomoćno usamljeno pred problemima kad se nađe u školi: roditelja ne može povesti sa sobom na sat, ali prijatelj s kojim je kod kuće učio tu je, možda čak i u istoj klupi...

Dragi roditelji, prije nego što zaključite da s vašim djetetom nešto nije u redu, da učitelj ne valja, da vi niste doboljno dobri roditelji...  priuštite svome djetetu da tjedan dana uči s prijateljem iz razreda. Da, igrat će se i brbljati. Neka. Možda čak neće dobro naučiti lekciju koju uče. Neka. Možda neće točno riješiti zadatke. Neka. Vi se samo pobrinite da im bude lijepo, pripremite im sendviče, voće, mlijeko... Kad se nakon nekoliko dana djetetu osladi to učenje s prijateljem, polako počnite postavljati zahtjeve: Prvo ćete napisati zadaću, a onda se igrati. Kad vam bude dosta igranja, naučit ćete lekciju, a onda stiže klopa. Kad obavite ono što morate, onda se dalje slobodno igrajte do mile volje.

Samo tjedan dana... svaki dan. Sljedeći tjedan možda može pokušati učiti s drugim prijateljem ili čak utroje... kasnije možda može ići učiti kod nekog drugog. Kao nagradu za tjedan dana zajedničkoga učenja možete svome djetetu ponuditi da njegovi prijatelji gostuju preko vikenda kod vas kako bi zajednički pročitali lektiru, da i spavaju kod vas...  Dogovarajte se s roditeljima ostalih učenika. Družite se s njima. Surađujte prateći napredovanje svoje djece. To će za samopozdanje vašega djeteta biti neopisivo korisnije nego da sami sjedite s njim satima i navikavate ga da se samo na vas oslanja... Odlazak u školu neće mu više biti odlazak na mrski protivnički teritorij nego povratak među prijatelje. A toga se nema razloga toliko bojati da pred učiteljem zablokira, zaboravi što je naučilo i dobije jedinicu, zar ne?

Umjesto da se umorni nakon posla nervirate mučeći i sebe i dijete zajedničkim učenjem, sjedite i uživajte gledajući ga kako gradi, učvršćuje i održava svoju mrežu prijatelja iz razreda i pritom uči ne samo školske, nego i važne životne lekcije. Vjerujte u svoje dijete. Ohrabrujte ga. Neka se osjeća sigurno i voljeno...  Ali što ako unatoč svemu što se ste pokušali ipak ne bude promjene nabolje? Onda još uvijek imate vremena s djetetom otići u neko savjetovalište i ondje potražiti stručnu pomoć.

Autorica: Dinka Juričić

Povezani članci