Kako roditelj može reagovati bez panike

Prva loša ocjena iz matematike često zabrine više nego što bi trebala.

Roditelj odmah počne razmišljati: je li dijete počelo zaostajati, treba li dodatni čas, treba li sada svaki dan više vježbati? Dijete, s druge strane, zna iz jedne ocjene vrlo brzo izvući zaključak: „Meni matematika ne ide.“

A jedna ocjena rijetko govori cijelu priču.

Možda dijete nije dobro razumjelo novu lekciju. Možda zna postupak, ali na testu požuri. Možda se ispostavi da problem uopšte nije u gradivu koje trenutno radi, nego u nečemu što je ostalo nesigurno još od ranije.

Zato nakon prve loše ocjene ne treba odmah uvoditi „vanredno stanje“. Mnogo je korisnije prvo pokušati razumjeti šta se zapravo dogodilo.

Pogledajte test, ne samo ocjenu

Ako imate zadatke iz kontrolnog rada pred sobom, krenite od nekoliko zadataka koje je dijete pogriješilo. Pogledajte da li je problem nastao zato što učenik nije razumio zadatak, ne zna postupak, griješi u računanju ili samo požuri i preskoči korak. To na kraju može izgledati isto — netačan rezultat — ali nije isti problem.

U radu s učenicima često se vidi da dijete zapravo zna šta treba uraditi, ali izgubi bodove zbog jednog predznaka, pogrešno prepisanog broja ili preskočenog koraka. U takvoj situaciji nema mnogo smisla ponovo objašnjavati cijelu lekciju.

Ako, međutim, učenik gleda zadatak i ne zna ni odakle krenuti, onda je priča drugačija. Već taj mali pregled može pokazati više nego odluka da dijete „od sutra mora duplo više učiti“.

Nekad problem nije u onome što trenutno uče

Matematika je nezgodna, jer se novo gradivo stalno naslanja na ono od ranije. Dijete može raditi jednačine, a da zapravo nije sigurno u računanje s negativnim brojevima. Može zapinjati na procentima, a da su razlomci još uvijek klimavi.

Zato se ponekad ne treba vraćati na cijelo poglavlje, nego pronaći prvo mjesto na kojem učenik više nije siguran. To je često mnogo manji problem nego što u početku izgleda. Kada se taj jedan korak učvrsti, i novo gradivo zna odjednom postati mnogo jasnije.

Pustite dijete da vam objasni

Jedna od najjednostavnijih stvari koje roditelj može uraditi jeste da pita:

• „Šta bi ti sad prvo uradio?“

• „Zašto baš to?“

• „Šta ide poslije?“

Ne treba tražiti školsku definiciju, niti savršeno matematičko objašnjenje. Važnije je čuti kako dijete razmišlja. Ako može svojim riječima objasniti postupak, to je odličan znak.

Ipak, prava provjera dolazi kada dobije sličan zadatak i treba ga riješiti bez pomoći. To je ona razlika koju često viđamo: učeniku je sve jasno dok neko drugi objašnjava, ali čim ostane sam pred zadatkom, više ne zna kako krenuti. Tada nije problem u tome što „nije slušao“, nego u tome što još nije postao dovoljno siguran u postupak rješavanja zadatka da ga može samostalno koristiti.

Više vremena za stolom nije uvijek bolje

Nakon loše ocjene roditelji ponekad reaguju tako što odmah povećaju količinu učenja: „Sad ćemo svaki dan po dva sata.“

To zvuči logično, ali često ne daje rezultat koji očekujemo. Ako dijete ne razumije jedan konkretan korak, dva sata dodatnog rada neće nužno pomoći. Može samo završiti umorno i još nervoznije zbog matematike.

Mnogo je korisnije kraće i ciljano raditi ono što pravi problem. Ako su to predznaci, radite predznake. Ako su razlomci, fokusirajte se na razlomke. Nekoliko lakših zadataka, pa jedan ili dva u kojima dijete mora malo više razmišljati.

Dvadeset ili trideset minuta kvalitetnog rada često vrijedi više od dugog sjedenja bez pravog fokusa.

Nakon nekoliko dana probajte bez pomoći

Kada dijete nekoliko dana radi baš ono što mu je pravilo problem, dajte mu dva ili tri nova zadatka — bez pokazivanja riješenog primjera i bez pomoći na prvom koraku.

Samo pogledajte može li samo prepoznati šta se traži i započeti rješavanje. Ako može, to je dobar znak čak i ako se potkrade neka računska greška.

Ako opet stane na potpuno istom mjestu, ni to nije uzalud. Sada barem znate gdje tačno nastaje problem, a to je mnogo korisnija informacija od same ocjene.

Šta roditelj može pogoršati, iako želi pomoći

Najmanje koristi ima kada jedna ocjena postane velika porodična tema. Poređenje s drugim učenicima, kazna kroz višesatno učenje ili rečenice poput „ti jednostavno nisi za matematiku“ rijetko riješe problem zbog kojeg je loša ocjena nastala.

Ne pomaže ni kada roditelj preuzme zadatak. Domaća zadaća možda bude gotova, ali dijete sljedeći put opet ostane samo pred istim problemom.

Cilj nije da učenik u nekoliko dana riješi što više zadataka. Cilj je da se pronađe gdje zapinje i da se ta prepreka otkloni.

Kada ima smisla potražiti dodatnu pomoć

Ako se isti problem ponavlja i nakon nekoliko dana ciljane vježbe, tada već vrijedi malo pažljivije pogledati šta dijete zapravo ne razumije. Posebno ako ne može samostalno započeti zadatak, ako mu treba pomoć gotovo na svakom koraku ili ako se iste greške stalno vraćaju.

Ponekad se problem riješi nakon jednog dobrog objašnjenja. U drugim slučajevima tek kroz nekoliko zadataka postane jasno da nešto iz ranijeg gradiva još nije dovoljno sigurno.

Tada dodatna pomoć ima smisla, ali ne zato što je jedna ocjena bila loša — ima smisla zato što se vidi obrazac na više pojedinačnih primjera. Najvažnije je reagovati prije nego što se male nejasnoće počnu gomilati i prije nego što dijete izgubi sigurnost i zaključi da jednostavno „nije za matematiku“.

Izvor: Matematicari.com

Više sadržaja za roditelje i učenike dostupno je u rubrici Savjeti i objašnjenja.